Život u Titovoj SFRJ: Kad je radnik bio gospodin

Historija govori da radnici nikada u praksi (bar u to vrijeme i unutar socijalističkih zemalja) nisu dignuti na takav pijedestal na kome su bili u samoupravnoj Jugoslaviji. Tada niko nije pitao za nacionalnost, materijalni status nije bio bitan, a ljudi su se cijenili po karakternim osobinama, piše “Info-KS“…

Nisu bile rijetke priče ljudi koji su od KV radnika došli do direktora jedne radne organizacije.

Zaposleni su dobivali bonove za topli obrok, pa su se hranili u restoranima društvene ishrane ili na kioscima s viršlama. U SFRJ se smatralo prirodnim da zaposlenima bude plaćen topli obrok.

Radno vrijeme je bilo od 7 do 15 sati uz pauzu koja se obično provodila u pomenutim restoranima društvene ishrane. Subote i nedjelje su bile neradne osim za one radne organizacije kod kojih je priroda posla zahtijevala da se radi i za dane vikenda.

A za godišnje odmore, tu su uglavnom bila radnička odmarališta u koja se opet išlo u organizaciji sindikata. Moglo se platiti na rate u toku godine, pa je taj porodični godišnji odmor bio sasvim normalna stvar i rijetki su bili oni koji nisu posjetili neka od tih primjereno nazvanih – radničkih odmarališta.

Plate su uglavnom bile isplaćivane gotovinski unutar samog preduzeća. Novac je bio priložen u posebnu kovertu na kojoj su bile navedene osnovne generalije zaposlenog i ostali podaci vezano za obračun plate. Bez većih problema su se mogla koristiti neplaćena odsustva, bolovanja, a sistematski ljekarski pregledi su bili obavezni i provođeni u svim preduzećima.

Kada bi se desio smrtni slučaj, radnik je imao pravo na besplatnu sahranu. Ukoliko ga je smrt zadesila za vrijeme radnog vijeka, a ne u toku penzije, u istu radnu organizaciju se odmah zapošljavao neko od članova najuže porodice kako bi se njenim članovima omogućilo da i dalje imaju novčane prihode.

MegaVijesti 14.8.2016.