Da li je jugoslavenstvo kao ideja mrtvo i kakva je, zapravo bila Jugoslavija? Zašto se i danas, dvije i po decenije nakon njenog raspada u zemljama nastalim na njenom tlu o tom fenomenu malo govori i ponekad je čak o tome i opasno govoriti?
Neki kritičari stanja društava u zemljama nastalim raspadom bivše države odgovaraju kako se o Jugoslaviji šuti upravo zato jer je ona ogledalo boljeg vremena u odnosu na ono što se danas živi, te poručuju kako ovdašnje narode opet čeka Jugoslavija – u Evropskoj uniji.
Teme su to o kojima piše u najnovijoj knjizi „Jugoslavenstvo poslije svega“ splitski historičar mostarskih korijena Dragan Markovina, koja je ovih dana promovisana i u Mostaru.
Kritičari aktuelnih monoetničkih društava i država nastalih raspadom bivše Jugoslavije ističu kako se dvadeset i pet godina nakon njenog nestanka o toj temi još uvijek uglavnom šuti, pa je čak i društveno nepoželjno ponašanje o Jugoslaviji uopšte i govoriti.
Tako sarajevski filozof Esad Bajtal ukazuje na – među nacionalističkim političkim i vjerskim elitama – prisutno prešućivanje i falsifikovanje o Jugoslaviji, jer je Jugoslavija – ističe - neprijatno podsjećanje na znatno bolja vremena.
„Konkretno: ogromna nezaposlenost, pljačka, loše plaće, sirotinja, bijeda, prevara, prevare, odsustvo pravne države, tek u ogledalu Jugoslavije, logikom komparacije, poprimaju dramatičnu dimenziju egzistencijalnog besmisla današnjih etno-državica“.
Bajtal još ističe kako su na scenama zemalja bivše Jugoslavije pretežno prisutni licemjerje i moralna bijeda vremena u kojem živimo.
„Dovoljno je biti medicinski normalan i ljudski moralan, da bi se reklo kako je Jugoslavija, uz sve njene mane, nedostatke i moguće prigovore – kojih nije ni tako malo – bila ono bolje“.
Analitičari naglašavaju da je u zadnje dvije i po decenije nakon raspada Jugoslavije ideja o toj zemlji, jugoslavenstvo, čak ponekad bila i zabranjena.
Bosanski franjevac Drago Bojić govori:
„Danas govoriti u jugoslavenstvu u našim društvima znači govoriti o ljudima koji su u proteklih 25 godina, na različite načine, unutar svojih vlastitih država ili kolektiva, marginalizirani i ponekada društveno i 'usmrćeni'“.
A i ako se govori o Jugoslaviji, govori se na način da je svijet počeo od 1990. godine ili da je trajao do 1945. godine, smatra splitski historičar mostarskih korijena, Dragan Markovina, čija je knjiga „Jugoslavenstvo poslije svega“ promovisana u Mostaru.
„Sve što je došlo 1992. do danas je govorilo o tome da smo živjeli u nekom umjetnom, groznom društvu i da sada izlazimo na svjetlo dana i gradimo nešto novo. Drugim riječima, sve je govorilo da je sve što smo živjeli bilo laž i da sad ulazimo u neko doba istine. Naravno, svakome od vas i ne samo od vas je jasno na što ova društva liče sva i da je ta teza neodrživa“.
Ipak, s obzirom na stanje u kojem se postjugoslovenska društva uglavnom nalaze, posmatrači političke i društvene zbilje u tim zemljama kažu da sve države bivše Jugoslavije opet očekuje jedna velika internacionalna Jugoslavija – Evropska unija. Esad Bajtal akcentira kako se naporu i snu o zaboravu Jugoslavije opire logika Evropske unije.
„U koju se etno-vlastodršci glasno javno zaklinju, a praktično je izbjegavaju. Zašto? Pa zato što ih EU i u EU čeka baš ono što su ovdje rušili. Čeka ih pravna država, čekaju ih građani, ljudska prava i logika obaveza i odgovornosti kojih ovdje nema“.
A gdje je ideja jugoslavenstva danas? Dragan Stojković, iz beogradske izdavačke kuće „MostArt“ ističe da je jugoslovenstvo ideja koja postoji stotinama godina.
„I koju dvadeset ili trideset godina tragične epizode ne može izbrisati iz života, koja jeste ustvari jedini, najbolji recept za prevazilaženje svih ćorsokaka u kojima se nalazimo“.
Zbog svega, smatraju analitičari, ideja jugoslavenstva će i dalje živjeti. Dr. Drago Bojić, objašnjava:
„Ali u svakom slučaju, jedna ideja koja nije i neće 'ispariti' i prestati zbog toga što je već dva puta doživjela politički krah. I dalje je, dakle, činjenica da smo mi ovdje, na ovim prostorima, uz sve naše ograde i razgraničenja, i uz želje da se pod svaku cijenu dijelimo jedni od drugih, da forsiramo razlike, mi moramo naprosto konstatirati činjenicu da smo nužno povezani jedni s drugima“.
0 Primjedbe