Toma Zdravković, pjevač:
U mom životu, Tito je imao posebno mesto. Godinama sam imao strašnu potrebu da o njemu napravim pesmu, ali budući da je on velika ličnost, a moje pesme žive u kafanama, mislio sam da sve to nije u skladu sa mojim mogućnostima. Da je pesmu o Titu napravio jedan Konjović, to bi iz cuga prošlo: ali ako to pravi jedan Toma Zdravković skoro da se ne sme! Ipak, Tiletu sam posvetio i napisao jednu pesmu. Zvala se „O, Stari, Stari", i komponovao sam je u vreme kad nam je svima bilo pot-rebno poleta, kad sam želeo da, kao je-dan kurentan pevač koga mase slušaju, podstaknem ljude da o tome razmišljaju, jer sam i ja deo društva i ove sredine, sa svim pravima i obavezama. Tekst je ova-kav:
„O, Stari, Stari,
o, živi, živi,
poletite golubovi preko sinjeg mora
na krilima odnesite pozdrav srca moga
Nek nam Stari dugo živi
s pesmom u srcu,
nek sa nama deli i dobro i zlo,
o, Stari, Stari,
o, živi, živi..."
Bilo je to razmišljanje miliona ljudi u Jugoslaviji i nije trebalo biti Šekspir ili Andrić pa napraviti takve stihove. Obrad Jovović iz „Jugotona" i ja odlučili smo da na drugu stranu ploče snimim pesmu „Jugo-slavija", jer zbog ozbiljnosti teme nije ima-lo smisla da snimam „Ljiljanu" ili „Buket belih ruža". Onda smo traku odneli u Kabi-net predsednika Tita da pesme presluša-ju i odluče da li mogu da se snime na plo-ču. Oni su traku čuli i poslali je Radio Beogradu. Tamo su preslušali snimak i odluči-li da je to kič: tako mi je pričao sad pokojni Duško Radančević koji mi je objasnio da su čak imali partijski sastanak zbog moje trake! Kolegijum se sastao i ispred Radio Beograda taj snimak odbio. Nakon svega, pesmu sam prekrstio u „Majko, majko", pa ta numera i dan danas živi u narodu. Sve me je to mnogo pogodilo, jer sam pošteno i patriotski razmišljao, a vidi-te kako su mi uzvratili.
Pevao sam dvaput pred Titom: prvi put u Karađorđevu sedamdesetih godina. Tad sam izveo dve pesme: „Odlazi, odla-zi" i „Sliku tvoju ljubim". Prvi put sam bio blizu Tita, strašno istremiran i stalno imao želju da priđem tom stolu koji je samo pet-naest metara bio udaljen od mikrofona. Na žalost, nisam imao priliku lično da ga upoznam. Drugi put sam pevao Titu u Sarajevu, mada sam imao želju da mu pevam još mnogo puta.
Safet Isović, pjevač:
DANI: Je li tačno da ste sa Titom bili 60 puta? I šta danas mislite o Josipu Brozu?
ISOVIĆ: Nisam 60, ali jesam dosta puta. Maršal Tito me je osobno znao: on je bio korektan gospodin, koji je znao nositi bijele rukavice i lijepo se obuci, lijepo se ophoditi. O njemu sud treba da donese povijest, a meni je bilo lijepo sa njim. Kada god je Tito dolazio u Stojčevac ili Dom Armije, bilo mu je drago kad se ja pojavim. Mene je uvažavala i Jovanka Broz, njegova supruga, i žao mi je što ona danas provodi tako ružnu starost u Beogradu, ipak ona to nije zaslužila. Jovanka je bila prva dama i žena jednog velikog predsjednika. On je u svakom pogledu bio interesantna osoba. Sjećam se nekih njegovih anegdota: nas su Rusi kritizirali zato što nismo svirali u njihovu sviralu, a jednom kad smo primili pšenicu iz Amerike da se prehranimo, oni su nam predbacivali da smo dobili škart. Tito im je duhovito odgovorio da ta pšenica nije ništa bolja ni gora od njihove koju nikad nismo dobili. Također, poznavao sam cijeli niz vojnih ličnosti, sa nekima sam bio u dobrim odnosima, dok sa nekima nisam, ali sjećam se po lijepom nekih generala kao što je pokojni Pero Kosorić, koji je bio komandant u Sarajevu, zatim Žeželja, koji je bio Titov pratilac - sa njim sam proveo jednu cijelu noć, naravno, ništa nismo razgovarali, samo smo pjevali u Novosadskoj banji; dopadao mi se Avdo Humo i njegova supruga, bili su uvijek odmjereni. S druge strane su oni što bi, ako ne bi Tito došao na neki prijem, upražnjavali alkohol i divljali. Zamislite kako podivlja, recimo, jedan šef Udbe za grad Smederevo! Baš taj je znao jako ružno dobacivati Džemalu Bijediću, čak za stolom dok smo sjedili. To je bilo jedno vrijeme i sretno i nesretno: nesretno što smo bili u komunističkom okruženju, a opet sretnije nego u istočnim zemljama, Bugarskoj, Češkoj ili Poljskoj. I mi smo živjeli u nekoj neimaštini jedno vrijeme poslije Drugog svjetskog rata, ali je entuzijazam vladao. Najveći kapital je bila sigurnost za ljude i građane: vi ste mogli sa milion maraka noćiti na vrhu Jahorine i da ih stavite pod glavu a da se ništa ne desi. Ja Tita nisam mogao mrziti, iako nisam volio komunizam, ali mnogo ljudi oko njega nije valjalo. Doživio sam da Titov general, koji bi čuvao tuđe koze, jer nije imao škole, da nije otišao u partizane, nakon pojave Slobodana Miloševića počne da pljuje po Titu, i ja sam kao antikomunista skočio da ga branim. To je vrhunac nepoštenja: valj'o mu je Tito više nego otac, a nije on jedini. Nisam za to da se danas osnivaju neka udruženja radi pomena Maršala Tita. On je odigrao svoju povijesnu ulogu i prepustimo ga povijesti - neka mirno odspava svoj vječni san. Komunizam je nepovratno otišao i to mora svak' da zna. Mislim da je Tito obmanjivan od ideologa tipa Kardelja ili Moše Pijade. Kardelj je na nama vježbao, dok je u Sloveniji bio u slaboj formi.
Mišo Kovač, pjevač:
Govore da je Tito bio diktator, a ja tvrdim da to nije istina. On nije bio diktator, nego su oni što su ga okruzivali od njega ucinili - Boga! Zvali su me osam puta da mu pjevam, ja sam se svaki put izvukao i nisam otišao tom našem drugu Bogu. Ne cinim zbog toga od sebe heroja niti zamjeram onima koji su mu pjevali. Svatko je radio ono što je htio. Ja sam vjerovao i vjerujem u pravog Boga, a u Boga koji se zvao Josip Broz nisam vjerovao. Ni u njegov komunizam. S tim da nikad necu kazati da sam bio proganjan, da su mi zabranjivali odlazak u crkvu, da nisam smio nositi kriz na lancicu oko vrata... Ni Tito ni njegova komunisticka vlast nisu me dirali, odlazio sam u crkvu kad sam htio, otkad znam za sebe, nosim kriz oko vrata... I nije mi falila ni dlaka s glave. Bio sam popularan od vrha Slovenije do dna Makedonije, da sad kazem kako sam zbog svog hrvatstva bio ugnjetavan, to bi bila laz...
Miroslav Krleža, književnik:
"Teško je reći sto će biti i kako će biti poslije Tita. Ovaj prostor ostaje ono što je uvijek bio - prostor trenja, ili dodira, ako hoćete, ali uvijek prostor pretenzija jačih suvereniteta. Ne treba nikada zaboraviti da se velike sile, ako ne ratuju, ali i kad ratuju među sobom, uvijek nagađaju preko glava malih naroda. Tito je postao ono što je postao upravo zato jer je o tome imao preciznu svijest, jer je o tome trajno vodio računa i jer je znao neutralizirati nagodbe pa, dozvolile, i diktate velikih na račun malih. U tom je smislu učinio za položaj Hrvata više nego itko ikada u njihovoj povijesti. Ali Hrvati, kažem vam, nisu toga svjesni.... I mogao bih vam u detalje prognozirati što će mu se sve tovariti na dušu kad ode... Ali mogao bih vam također točno prognozirati, da će poslije razdoblja odbacivanja, u ne znam koliko dalekoj budućnosti,.
Mišo Marić, pjesnik:
Dragi moji sugrađani, dragi moji prijatelji,
Počašćen sam i srećan da, bar riječju, mogu biti s Vama na ovaj Dan naših mladosti koji činite Danom ustanka protiv zaborava i Praznikom Nade. U Vašoj nakani da Josipu Brozu vratite rođendan, ja vidim hrabru i plemenitu odluku da obnovite zakržljala čula istine, pravde, poštenja i slobodarstva u neizvjesnosti bezumlja koje već predugo traje.
Nakon što su nam iskasapili grad i domovinu, godinama nam kasape sjećanja. Kasape i zabranjuju uspomene koje su jedini dokaz da smo s Titom obavili neke poštene, ljudske poslove u svojim i tuđim životima. Neka nam ne objašnjavaju naše vrijeme s Titom, mi smo to vrijeme živjeli. Neka nam ne objašnjavaju naše vrijeme bez Tita, mi smo to vrijeme jedva preživjeli i životarimo. I neka ne projektuju buduće vrijeme našoj mladosti, mi želimo da ona svoje buduće uživa. Može, čuvajući sjećanja i učeći na učenju Josipa Broza. Koji je bio, jeste i biće dokaz svijetu da je i ovdje živio svijet... I 24 godine po odlasku, u 23 prestonice svijeta, Ulice i Trgovi nose ime ime Josipa Broza. I u 24-toj, Mostaru, koji je glavni grad planete na našim kardialnim mapama.
Baveći se poređenjem Tita i lidera poslije njega koji su se obogatili na našoj klanici, londonski ”Tajms” je objavio izvještaj 95 najautoritativnijih britanskih i svjetskih analitičara koji tvrde da Tito za svoje vladavine nije iznio iz zemlje ni jedan jedini dolar, stavio na svoje ili nečije drugo ime, niti da se ijedan član njegove bliže ili dalje rodbine okoristio njegovim položajem...
Pred ulazak u treći milenijum na Zapadu su pravljene liste 100 najvećih vojskovođa u istoriji svijeta. Na toj listi ime Josipa Broza se našlo u društvu s Hanibalom, Aleksandrom Makedonskim, Napoleonom... Iz tih i desetine drugih razloga, BBC će i ove godine bar 5-6 puta emitovati jednosatnu emisiju o Titu, koju bivši državni sekretar USA, Iglberger (: Eagleberger) zaključuje riječima: ”Mnogi se slažu sa mnom da Titu pripada mjesto medu četiri najveće ličnosti svijeta u cijelom ratnom i poslijeratnom periodu.”
To jedino nepotrošivo blago s kojim raspolažemo i akreditiv s kojim možemo u Evropu i svijet, namakla nam je generacija časnih predaka, u Titovoj, antifašističkoj koloni. S ovih 700 naših, najrođenijih, s Partizanskog, koji su između poniženja i smrti odabrali – vječnost.
Vas, okupljene danas, ja osjećam kao nastavak te kolone, odlučan da stane i opstane na posljednjim kotama između naših budućih i zaborava. Zaborav svetinja koje su nam preci stekli i ostavili u amanet, bila bi izdaja. Vi, danas, dokazujete da nas nisu uspjeli uplašiti, poniziti i da nismo izdali... Te osobine nismo imali od koga naslijediti... Vi, danas, dokazujete da naš odnos prema Titu nije samo stvar ljubavi, nego i mudrosti. Stvar samoodbrane, prkosa i ponosa, dalekovidosti, očinske zabrinutosti... Ako je Tito s našim starim osjećao ljudsku dužnost da brani nas, kakvi bismo mi to ljudi bili da nismo, ovim svečanim skupom, ustali u odbranu naših Starih i našeg Starog...
... Djevojčice i dječaci iz moje generacije, koje je zapala sreća da rastu uz očeve, tepali su im: Stari. Sva ljubav svijeta smještana je u tu vremešnu riječ. U debelom, porodičnom rječniku Mostara, punom milja i merhameta, bila su tri Stara. Očevi, Most i Josip Broz...
Živi očevi su zabrinuti, mrtvi počivaju u nemiru, nepovratni, Most se vraća u julu, a Tito danas. S Mostom, obale će biti bliže jedna drugoj. S Titom, mi ćemo biti bliži jedni drugim, bliži svijetu. S Mostom i s Titom, s oba naša plemenita Stara, Mostaru se vraća dio njegove slavne prošlosti i otvaraju vrata za sličnu i ljepšu budućnost...
Zato Vam, dragi moji sugrađani, dragi moji prijatelji, iz svega srca čestitam ovaj Dan svih naših Mladosti zahvalan što ste ga učinili i Danom ustanka protiv zaborava i praznikom Nade. Sretan s Vama i ponosan na Vas, toplo molim da mi ovjerite produženje članstva u Društvu koje nosi ime mog doživotnog predsjednika, Josipa Broza Tita. Kažem ”produženje” jer u mojoj srčanoj, članskoj knjižici nikad nije ni bilo prekinuto.
Pozdravljam vas sa zahvalnošću, prijateljstvom i dragošću,
Vaš drugar,
Mišo Marić
Omar Torihos, predsjednik Paname:
"Govoreći ovo o Mašelu Samori, podsjećam se na sebe", rekao je Torihos, "i na neka svoja radikalistička shvatanja u doba krize oko Panamskog kanala. Smatrao sam da Panamski kanal treba minirati i razoriti ako SAD ne prihvate naše zahtjeve i uslove za mirno rješenje problema. Mnogi se nijesu slagali sa mojim mišljenjem. U to vrijeme ste Vi, Tito, bili u posjeti Panami. Divio sam Vam se kao heroju iz oslobodilačkog rata i sukoba sa SSSR-om. Radovao sam se susretu sa Vama, između ostalog i zato što sam vjerovao da će moja radikalna zalaganja naići na Vašu punu podršku. Mislio sam: ko će me drugi razumjeti i podržati ako ne heroj - maršal Tito. U prvom razgovoru sa Vama izložio sam Vam svoje namjere. Upitali ste: a šta ću ako Amerikanci ne budu spremni u ovom momentu da idu toliko daleko i da odmah priznaju puni suverenitet Paname nad zonom Kanala. Spremno sam odgovorio da ću u tom slučaju minirati i razoriti Kanal. Odgovorili ste mi da to ne činim, jer ako velikoj sili stanete na žilu kucavicu njenih interesa ili njenog ponosa, ona se neće ustručavati ni od najkrvavijih mjera. Reakcija SAD-a, ako bi minirali Panamski kanal, bila bi tragična za mali panamski narod - preduzeli bi, bojim se, i mjere koje bi dovele u pitanje čak i njegov opstanak. Ne slažući se sa Vama ja sam rekao da smo mi spremni da prihvatimo borbu sa njima, kao što ste vi prihvatili borbu sa daleko nadmoćnijim Nijemcima. Dobićemo i pomoć, doći će trupe iz prijateljskih zemalja da nam pomognu. Vi ste mi, odmahnuvši rukom, odgovorili da je drugačija situacija sada od one u kojoj je Jugoslavija vodila narodnooslobodilačku borbu. Strane trupe će možda i doći da pomognu, ali pitanje je da li će htjeti da se povuku kada vam ne bude više potrebna pomoć. Rekli ste da učinimo sve da pregovorima oko Kanala ostvarimo maksimum onnoga što je realno moguće, da ne izlažemo zmelju riziku uništenja. Bio sam razočaran ovakvim Vašim stavovima. Pomislio sam da su godine preobrazile heroja Tita i pretvorile ga u oportunistu. Ali sam, ipak, postupio po Vašem savjetu. Kada sam na istaknutim dužnostima sazrio i stekao više iskustva, došao sam do zaključka da ste bili potpuno u pravu". Torihos je tada ustao i, poklonivši se Titu, rekao: "Hvala Vam, Maršale, što ste spasili panamski narod od moje plahovitosti i neiskustva".
Alija Sirotanović,rudar:
Čekić i nakovanj
Moja desna ruka je tridesetak godina držala lopatu: umije li ona malenom olovkom da napiše nešto o trideset i sedmom maju u slobodi. Velite da umije? Onda će napisati ovo: maj je za mene: Tito, sloboda, bratstvo i jedinstvo, mir, radnici, rudari, rad. Baš to i baš tim redom.
Dva posljednja maja bez Tita i trideset pet pređašnjih s njim bude u meni sjećanja na susrete s voljenim Maršalom. Jakako, i na razgovore, riječi koje je govorio meni i mojim komoratima. Ne jamčim da ću baš sve poredati po mjeri novine i namjestiti kako valja-ali ću vjerno pripomenuti šta mi je Stari kazao i što ja o tome mislim.
Veli on meni, biće četrdeset i devete u Beogradu. Bio sam tad narodni poslanik. Alija, treba uglja. Vidiš, zemlja porušena, kopaj, prebacuj norme. A on još kaže: doći će vrijeme kada će ugalj više trebati nego sada. Eto. došlo je to vrijeme. Ja, pravo da kažem, nisam vjerovao da će uglja više sada manjkati no ga je onda trebalo. Pa nam kaže i ovo: Alija, država je k’o dobar domaćin. Svega treba da ima i da se što manje od drugoga moli i da svi u njoj živimo k’o braća – jednaki i u ljubavi.....E, lakše je meni bilo razgovarati s Titom nego s nekim iz opštine. nekako lako i razumljivo sve ti kaže, a tebi od prve jasno. pa onda, opet jedne prilike kazuje; ići ću ja po svijetu da tražimo prijatelje; ne može dobar domaćin bez komšiluka i poznanstva. Ali, zvaćemo i mi svakoga u goste – ko nam dobro misli. I svega ćemo mi imati i steći. Gledam ga i mislim; da mi je poživiti da vidim sijalicu na svom plafonu. To bi ta ista četrdeset i deveta-ne prođoše ni dvije iza nje- planu žarulja i u mojim Trtorićima.
Sve što nam je Tito govorio, radio, stekao i nama ostavio sve je to stečeno radom. rad je za mene “legetimacija” kojom se sve dokazuje. Ja bih i u ličnu kartu pis’o ko je kakav radnik: nek’ se zna i nek’ piše. Evo, nema kafe. nema. Kafa ne može u Bosni roditi. Ali može kukuruz, pšenica, ima uglja, teku rijeke. Sij. žanji, kopaj, benti, pa prodaj što pretekne i eto para da se kava kupi. ne imadnemo li čumura, nećemo ni kafe srkati. I nek’ nećemo-pravo je.
Ali, nema uglja. Dobro, velike fabrike, potražnja. Ali-što nema. Dok god bude više ljudi s olovkom u rukama nego onih s lopatom u jamama-neće ga biti dovoljno. Ni njega, ni kafe. Nemam ja ništa protiv olovke: bio sam poslanik, znam da je i ona teška i da i ona “kopa” na svoj način....nego, puno ljudi sjedi za stolovima i više zarađuju nego radnici. To nije pravo: radnika treba nagraditi. Ako ima “oklen”. Ako baš nema, a neko dobar radnik: daj ga, barem, “pofali”, metni u novine, oduži mu se nekako, vole to ljudi. rad od nerada treba otkidati k’o krpelj od kože. nerad je kao zemljotres: sve poruši pred sobom. samo i kad se radi, valja dobro pomisliti kako. Evo, ljudi se opet vraćaju na zemlju. neka, to je dobro, jer pčela ne ide daleko od košnice. Ali gledaj šta se čini: naprave fabriku na njivi, na oranju, bogati. Ma, fabrika može i na kamenju “sjediti”, ali travka niče samo iz brazde.
I omladina treba da se više okrene radu...Dobra nam je omladina, hoće zapeti kad treba, vole zemlju, Tita: mladi su onakvi, kakvi smo mi. Što en valja kod njih, to su naši grijesi.
Tito nam je dosta toga ostavio, k’o najbolji domaćin svojoj djeci, sinovima. sačuvajmo ovo što imamo, ponešto ćemo i sami steći: dotećiće i našoj djeci. pa, vala i njihovom potomstvu. da ne računam dalje.
Eto, kad razmišljam o Prvom maju meni na pamet dolaze te i takve misli. Za mene je riječ maj. iako je nekako meka i umiljata, uvijek ličila na garavu stisnutu šaku. Baš kao što riječ rad liči na teški kovački malj. Ja sam uvijek mislio i mislim da to jedno s drugim ide kao – čekić i nakovanj, pod čijim udarcima se kuje i stiče sve što imamo i sve što nam treba.
0 Primjedbe