U Jugoslaviji je Nova godina proglašena zvaničnim državnim praznikom 1955., ali sadržaji novogodišnjih novina ukazuju nam da dolazak ove svetkovine ni prije samog ozakonjenja nije bio zanemarivan.
Činjenica je da novogodišnji brojevi nisu bili raskošni kao današnji, međutim, državni sistem nije propuštao priliku da građane obraduje lijepim vijestima i da ih ohrabri da još snažnije i savjesnije grade socijalističko-samoupravno društvo u godini koja je ispred njih.
Prvi novogodišnji broj Oslobođenja u prodaji se pojavio 30. decembra 1945. Na naslovnoj stranici čitaoce je dočekao tekst profesora Mladena Čaldarovića u kojem autor piše o pobjedi i oslobađanju zemlje od fašista, ispunjenju vjekovnog cilja svih naroda i narodnosti da žive u jednoj zajedničkoj zemlji. Ali i o tome kako su definitivno srušene sve prepreke za potpuno i vječno zbližavanje naših naroda i naroda bratskog Sovjetskog Saveza. Tito je Josifu Visarionoviču Staljinu vrlo brzo nakon toga rekao “ne”, odnosno da neće biti ništa od bratimljenja i zbližavanja, a svjedoci smo da se vjekovni cilj naroda i narodnosti da žive zajedno u jednoj zemlji raspao kao mjehur od sapunice.
Sve do 31. decembra 1963. i uvođenja prakse da se državno rukovodstvo obraća javnosti s novogodišnjom porukom – naslovnice novogodišnjih brojeva bile su odgovor na aktuelna dešavanja u svijetu ili u zemlji, a po potrebi su bile rezervisane i za ljude koji nisu politička elita. Takav je slučaj iz 1964. godine, kada je akademik Milan Bratoš, tadašnji vodeći jugoslavenski ekspert međunarodnog prava, oštro osudio odluku tadašnje vlade SR Njemačke o zastarijevanju krivičnog djela ratni zločin.
1947: Sarajevo rješava problem vode… 🙂
Listanje novogodišnjih brojeva sarajevskog Oslobođenja prilika je da se pronađu zanimljive vijesti i podaci. U broju iz 1947. godine čitamo kako – da bi se riješilo pitanje snabdijevanja glavnog grada vodom – sarajevski vodovod planira izgradnju cjevovoda u dužini od 24,5 kilometara. Geografski određenije, plan je podrazumijevao da se voda sa izvorišta planine Treskavica dovede do potrošača u Sarajevu. Osam godina poslije (31. decembar 1956.), novine najavljuju izgradnju Trebevićke žičare. Kapacitet žičare će biti 400 mjesta, vožnja će trajati 13 minuta, izgradnja će započeti na proljeće 1957., a završetak je bio planiran za oktobar 1958.
Redakcija Oslobođenja je za novogodišnji broj iz 1952. odlučila da prenese dio novogodišnje poruke Konrada Adenaura, tadašnjeg kancelara Zapadne Njemačke. Kancelar u svom obraćanju građanima Njemačke izražava nadu da će tokom 1953. godine doći do ostvarenja ideje jedinstvene Evrope, ali i ujedinjene Njemačke u bliskoj budućnosti.
Naslovne stranice novogodišnjih brojeva većine jugoslavenskih novina bile su, po nekom nepisanom uredničkom pravilu, rezervisane za Josipa Broza Tita. Nakon što je Tito umro, istu praksu nastavili su njegovi nasljednici. Ali magija je nestala: to više nije isti doživljaj kao kada radnik koji je krenuo u jutarnju smjenu kupi novogodišnji trobroj Oslobođenja a sa naslovne mu nasmiješeni Tito predstojeći praznik čestita prigodnom porukom. Praksa novogodišnje poruke u sarajevskom Oslobođenju uvedena je u broju iz 1963
To je bila prilika da se maršal, a poslije i njegovi nasljednici, obrate građanima i građankama, da se rekapitulira odlazeća godina i najave nove pobjede u predstojećoj. U pojedinim godinama sadržaj novogodišnjeg obraćanja u sebi krije podatke koji nam ukazuju na zamašan razvoj, ali i na krize unutar zemlje. Neke od poruka izgledale su kao “raport” vrhovnog komandanta narodima i narodnostima, radnim ljudima, borcima i omladini, pripadnicima oružanih snaga i službi bezbjednosti.
U kom pravcu ide zemlja, šta nije valjalo u godini koja je na izmaku, šta je sve urađeno i šta sve treba popraviti u godini koja se očekuje? Novogodišnja čestitka ponekad je sadržavala i ozbiljne kritike određenih pojava u društvu.
U naslovu novogodišnjeg obraćanja uvijek je izdvojena jaka, sugestivna poruka kao ona iz 1963. godine – “Prionimo još jače, još upornije i jedinstvenije u stvaranju naše velike i sretnije budućnosti.” U toj poruci akcenat je bio na važnom međunarodnom sporazumu pod nazivom “Moskovski sporazum”. Riječ je o sporazumu kojim su se SSSR, SAD i Velika Britanija obavezale da neće vršiti nuklearne eksperimente u vasioni, atmosferi i pod vodom, kao i njihov dogovor o zajedničkom istraživanju vasione. Što se tiče unutrašnje političke scene, Tito je u svojoj poruci podcrtao da je potrebno više stimulisati individualne seljake, naročito one koji mogu da proizvedu višak, koji će biti plasiran na tržište. Te 1963. godine blizu 50% ukupnog stanovništva Jugoslavije još živi na selu.
Sve naše pobjede
Dvanaest godina poslije, Jugoslavija je izrasla u zemlju u kojoj je obrazovni nivo stanovništva bitno izmijenjen. U Titovoj novogodišnjoj poruci, naslovljenoj kao “Sve naše pobjede”, stoji podatak da je tokom 1975. srednju školu završilo preko 2,5 miliona učenika, a na fakultetima i visokim školama diplomiralo je 520 hiljada studenata. U tom trenutku u Jugoslaviji postoji petnaest univerziteta. Novogodišnja poruka iskorištena je da se radnim ljudima i građanima prikaže stepen razvijanja Jugoslavije od 1947. do 1975. U tih 28 godina, jugoslavenski realni društveni proizvod bio je povećan preko sedam puta. U isto vrijeme, industrijska proizvodnja rasla je u prosjeku za 10 posto godišnje. U odnosu na 1946. godinu, njezin obim je bio povećan preko 17 puta. Prosječni ljudski vijek u Jugoslaviji tada je iznosio 68 godina, prema 45 godina prije rata.
U svom posljednjem novogodišnjem obraćanju građanima i građankama Jugoslavije pod nazivom “Neka to bude godina velike aktivnosti i štednje, godina najveće discipline i odgovornosti”, Josip Broz Tito je kritikovao sistem u kojem se važna pitanja za radnike rješavaju bez njih samih, unutar uskog kruga funkcionera i u sprezi s drugim uskim krugovima u društveno-političkim zajednicama. Iz naslova poruke jasno je da Jugoslavija polako klizi u ekonomsku i političku krizu. No, i pored kritika, građanstvo je ohrabreno podatkom da je tokom 1979. industrijska proizvodnja porasla za osam, a poljoprivredna za pet posto. Podatak koji za današnju Bosnu i Hercegovinu izgleda nedostižan jeste da je u Jugoslaviji tokom 1979. godine zaposleno preko 200.000 novih radnika. U poređenju s ovim rezultatima, hrabra obećanja bh. političara o otvaranju novih 100.000 radnih mjesta unutar deset godina izgledaju smiješna.
0 Primjedbe