U neko vrijeme toliko se značaka namnožilo da se oko njih stvorila industrija. Dobro su ilustrirale razvitak dekadencije jugo socijalizma: inflatorno ordenje ustuknulo je pred vulgarnim konzumerizmom na bazi blještavog metala. Takav je naš čovjek. Voli pokazati što je i tko je
Taj prizor se još i danas može sresti u kućama koje ne drže do mode, a i fasade im runu od besparice i nostalgije.
Na zidu hodnika, kuhinje ili dnevne sobe, svakako u jednoj od prostorija u koje gosti neizbježno ulaze, malo iznad visine očiju, usporedno sa zidnim tanjurima, goblenima i pejzažima, visi jastučić ili podloga od stiropora, obično presvučena nekakvom finijom tkaninom, i u njoj načičkano bezbroj značaka.
Formacija pokazuje da je nekad postojala dobra volja i energija da se značke rasporede, u redove ili tematski, ali da je vremenom entropija nadvladala, da su se volja i energije osipale, a značke grupirale po načelu: sutra ću to srediti, samo da još ovu negdje zabodem.
Nekad su gosti, doduše, uvijek nakratko, zastajkivali ispred tog izloška, komentirali nove značke, ali to se već odavno nije dogodilo, baš kao što ni, u međuvremenu ostarjela, domaćica nije obrisala prašinu s njih.
Nekad su jače svjetlucale, zlatne, srebrne, pocinčane, metalno se ljeskale, a danas više nitko nije siguran je li im utihnuo sjaj, nestao ispod prašine, je li život iz njih iščilio ili je to svjetlucanje prigušeno subjektivno, manjkom svjetla u očima domaćih na koje se, kao dah na prozor, polako navlači mrena.
I boje značaka su postale diskretnije, kao da su se potrošile.
Odakle su stigle značke i zašto su se toliko popularizirale, otprilike tijekom desetljeća 1975. – 1985., kad su napučile tolike albume, izbole impozantne četvorne metre stiropora i raznih jastučića, te značke što su prvotno smišljene i proizvedene da se nose na reverima, a ne da vise u hodnicima ili blijede i hrđaju u albumima?
Skupljanje značaka spada u kolekcionarstvo, ali nikad se nije razvilo u ozbiljnu disciplinu ni steklo ozbiljnu reputaciju, o čemu svjedoči činjenica da nema lijepo međunarodno ime antičkog korijena kao filatelija ili numizmatika.
Traje do danas, doduše na apratima. Po siteovima se kompletići nude i po, barem za mene, iznenađujućim cijenama. Ipak, uglavnom se prodaju u “lotu”, praktično na vagu ili po sistemu kuna za komad.
Najvrednije su najrjeđe značke, dakle najstarije. Koliko su ostale zapravo vrijedne teško je utvrditi zbog potpune neobrađenosti materijala.
Značke su ono što im ime kaže: znakovi, oznake, nešto što izravno upućuje na nešto drugo. One su tu da označe ono odsutno, Kongres, instituciju ili klub, i to je važno naglasiti, kako god strašno teoretski to zvučalo.
Jer tako ćemo najlakše doći do njihova podrijetla, a to je, da odmah raščistimo, ordenje, a ne broševi.
Funkcija broševa je isključivo estetska, a ordenje je bilo i ostalo legitimacija, ono govori o tome tko i što je njegov nositelj, eksplicira ga.
Orden govori i o izvanrednosti vlasnika, dok značke, onako jeftine i jednostavne, nisu jamčile nikakvu ekskluzivu.
No iznad svega, i značke i ordenje su zamišljeni kao nešto što se nosi na uočljivom, vidnome mjestu.
Zato mi se čini da je popularnost značaka proizvod totalitarizma koji je tražio očitu i optičku, novu potvrdu lojalnosti, u kojemu se čovjek neprekidno morao legitimirati kao ispravan i biti na prvi pogled, danas bismo rekli - transparentan.
Nositi transparent na sebi: ja sam bio na ORA-i Pelister ’82., dobrovoljni sam davatelj krvi, bio sam na Bledu, delegat na 10. kongresu SCSSPKJSS, navijam za Velež, član sam Saveza papučara...
Ups, malo smo predaleko otišli. U prilog totalitarnoj podlozi značaka govori i činjenica da su sve strane značke koje krase moj album došle s Istoka, iz Češke ili SSSR-a.
Jedini sajam značaka danas se održava u Pragu i u tome prije naslućujem češku poduzetnost nego obilje materijala.
Čudesno je kako se nitko na ex-YU prostoru nije latio organiziranja sajmova značaka. Nikad mi nikad nitko nije donio značku iz, recimo, SR Njemačke.
Možda je to zbog manjka totalitarizma, možda značka tamo nije svojedobno bila komad obavezne poslovne bižuterije, sa Zapada se donosilo nešto od bezbroj drugih stvarčica široke potrošnje za kojima se ovdje žudjelo.
Katalog je bio idealan poklon, knjiga uzdisaja. Na Istoku je bilo puno manje suvenira, a ni turizam ni reprezentacija, jer značke su bile jedno ili drugo ili oboje, tamo nisu bili naročito razvijeni.
Njihove, “istočne” značke su bile neusporedivo jeftinije, slabije glazirane, nezgrapnije i kompliciranije od naših. Većina ih je zadržala patent broša, zihericu kao sredstvo za pričvršćivanje.
Tako su se teže gubile, što znači da su ih smatrali ozbiljnijim i, sasvim sigurno, vrednijim proizvodom. Istok baš nije bolovao od inflacije i srodne joj dekadencije. U načinu pričvršćivanja ponovno nalazimo bliskost s ordenima i broševima koji su pričvršćivani na taj isti, trajni način.
Možda su me značke sa Zapada jednostavno zaobišle. One s Istoka i domaće svakako nisu.
Istočne su bile više spomeničke, obljetničke, označavale stvari koje bi inače svi istog časa (možda i najradije) zaboravili, recimo neki od bezbrojnih kongresa ili godišnjicu radne pobjede.
Domaće su, pak, za vrlo kratko vrijeme postale neprebrojive. U neko vrijeme toliko se značaka namnožilo da se oko njih stvorila prava mala industrija. Dobro su ilustrirale razvitak dekadencije jugoslavenskog socijalizma: inflatorno ordenje ustuknulo je pred vulgarnim konzumerizmom na bazi blještavog metala.
Takav je naš čovjek. Voli pokazati što je i tko je. Pogledajte samo inflaciju svjetskih brandova na odjeći od devedesetih do danas.
To razmetanje je civiliziranom, pogotovo protestantskom svijetu koji je utemeljio Zapad, daleko. Bit će da se trend “značkarenja” zadržao na odjeći, da nije prešao u albume i postao obaveznom dekoracijom stanova, uskoro bi građani Jugoslavije izgledali kao metalni mozaici, kao blještava mobilna instalacija nezgodna za sresti po jakom suncu.
Naprosto, svatko je u drugoj polovici ‘70-ih i početkom ‘80-ih smatrao nasušnim imati svoju značku; svaka tvrtka, manifestacija, svi klubovi, bendovi koji su se tada još zvali grupe, brendovi koji su se još zvali proizvodi, organizacije, akcije...
I neprestano su ih štancali, svake godine, u nekoliko varijanti, brončanoj, srebrnoj i zlatnoj, u najrazličitijim bojama, veličinama i oblicima.
I svatko je svakome poklanjao značku svoje tvrtke ili kluba. Dobivale su se za dobrovoljno davanje krvi, sudjelovanje u bilo čemu, umjesto spomenice kao bockanje memorije, kupovale se umjesto razglednice ili prospekta, razmjenjivale.
Kao da je ljudima koji su uglavnom odrastali u neimaštini i teška srca se odvajali od bilo kakvog materijalnog dobra bilo teško, a vjerojatno dijelom nepoćudno ili barem nepristojno, bacati poklone, pa bile to i značke koje su dobivali.
Istodobno, broj značaka davao je status vlasniku jer “utjecajnima” je svatko htio pokloniti svoju značku, baš kao što danas “utjecajni” imaju najviše vizitki i brojeva u mobitelu.
Nekad su značke bile simbolička, dosta čvrsta valuta. Zato su i bivale odlagane nekamo, u karton, spužvu ili stiropor, nije ih se bacalo.
Tako je uslijed mentalitetne neimaštine, materijalističkog odgoja i prvih zamaha reprezentacijskog konzumerizma počela prva velika akumulacija značaka.
Još do jučer “orden” koji su dobivali samo zaslužni, potom po nekom kriteriju odabrani, postao je u kratkom roku reprezentacija i - roba.
Značke su se dijelile posvuda, prodavale u turističkim uredima i ispostavama kao ozbiljni suveniri, ali još i više, daleko više na placevima kao roba najšire potrošnje.
Neke su se proizvodile u malim serijama, za drugove rukovodioce i zaslužne, ali sve je to bilo nekako neozbiljno. Copyright na temu nije postojao, svatko je mogao proizvesti značku Saveza komunista, recimo.
Ili čokolade Samo ti. Kad se tome pridoda praktično beskonačna ponuda na placevima, pijacama, pazarima jer - premda ne znam kako - ali značke su se očito jednostavno proizvodile, nije čudo što se skupljanje značaka nije uspjelo razviti u ozbiljnu disciplinu poput filatelije ili numizmatike.
0 Primjedbe