Otvoreno i bez dlake na svijetu je kritizirao i NATO, ali i Varšavski pakt te je predstavio jasne planove za budućnost
U autorskom tekstu “O određenim aktualnim međunarodnim pitanjima”, napisanom za ugledni američki magazin Foreign Affairs, bivši vođa Jugoslavije Josip Broz Tito predstavio je manifest vanjske politike koja će obilježiti njegovu vladavinu u narednih 20 godina.
Već na samom početku, Tito kao prioritet definira čvrstu odluku da se svi međunarodni problemi rješavaju mirnim putem i suradnjom. Prema njegovom mišljenju, upravo ljudi čija je dužnost da održavaju mir i sigurnost, najčešće sami narušavaju princip mirne koegzistencije upornim dijeljenjem svijeta na zone utjecaja.
Porijeklo tenzija
“Porijeklo tenzija koje danas muče svijet može biti povučeno skroz do vremena Teherana, Jalte i drugih konferencija o određenim međunarodnim problemima kao što je podjela svijeta na sfere utjecaja. Za njih, svijet su činile tri velike sile; sve druge nacije promatrane su kao protektorati i njihovi napori su ignorirana”, piše Tito.
U kritikama velikih sila, Josip Broz nije štedio ni Zapad, ni Sovjetski Savez.
On Zapad optužuje za licemjerje, jer koristi princip nezavisnosti u propagandne svrhe, dok u praksi čini upravo suprotno – narušava pravu nezavisnost manjih i slabijih država. Tito je savršeno svjestan da je Staljinova politika odgovorna za veliko nepovjerenje SAD-a i Europe u vezi planova SSSR-a, ali ne može objasniti zašto to nepovjerenje ne samo da nije prestalo, već je u porastu i nakon Staljinove smrti.
Titova analiza odnosa Zapada i Istoka, točnije Washingtona i Moskve, aktualnija je danas nego ikada ranije, prije svega u promatranju uzroka tenzija i smisla postojanja NATO saveza.
Postavljanje vojnih baza
“Neću otkriti nikakvu tajnu kada kažem da postavljanje vojnih baza u Europi, na Bliskom istoku i u Aziji predstavlja trajnu prijetnju miru jer dovodi do legitimnog nepovjerenja druge strane, u ovom slučaju sovjetskih lidera. Sovjetske vođe gledaju na ovo, s pravom po mom mišljenju, kao na politiku okruživanja, vojnu prijetnju i agresivan pokušaj izolacije Sovjetskog Saveza”, pisao je Tito.
Usporedimo li ovo viđenje s priopćenjima Kremlja u posljednjih nekoliko godina, vidjet ćemo da je ključni problem na relaciji Washingtona i Moskve, suštinski nepromijenjen. Na njega su se samo u međuvremenu pojavili drugi problemi, kao što je pitanje američkog raketnog štita u Europi ili Južnoj Koreji, koji su dodatno zakomplicirali situaciju.
Postojanje NATO pakta, primjećuje Tito, imalo je smisla kada je Savez nastajao – tijekom vladavine Josifa Visarionoviča Staljina. Kako su faktori zaslužni za uspostavljanje saveza nestali, ne postoji apsolutno nikakvo opravdanje za njegovo dalje postojanje, a naročito ne za širenje i razvoj.
S obzirom na Titovo fundamentalno protivljenje “blokovskom sustavu” vanjske politike, sličan stav važi i za Varšavski pakt, premda je njegov “pokretač” bila neophodnost protuteže NATO-u.
“Uvjeren sam da će Varšavski pakt nestati čim nestane i NATO”, pisao je Tito.
Rješenja za budućnost
Jugoslovenski lider predlaže kolektivni sigurnosni sporazum, koji bi osigurao mir i stabilnost na temeljima povjerenja između nacija i država, koje bi dalje omogućilo daleko efikasnije rješavanje međunarodnih problema.
Da bi to uspjelo, neophodno je da princip rješavanja međunarodnih problema počiva na koegzistenciji država, neovisno od političkih uređenja, odnosno od toga da li je na vlasti komunistički ili demokratsko-kapitalistički režim.
Miješanje u unutarnja pitanja, koje se u današnjoj političkoj areni najviše zamjera Washingtonu, za Titovu koncepciju međunarodnih odnosa predstavlja veliku opasnost i “može dovesti do nove katastrofe za čitavo čovječanstvo”.
Josip Broz veoma je rano razvio političku viziju svijeta koja se, osim po socijalističkim elementima, u mnogim segmentima preklapa sa današnjim naporima i uvjerenjima. Titova diplomatska zrelost bila je svojevremeno daleko veća nego kod mnogih koji su zastupali hladnoratovski način razmišljanja. Trebalo je više od 30 godina da bi SAD promijenile stav prema Rusiji (kao nasljednici SSSR), ali i to je bilo kratkog roka.
Nepovjerenje među svjetskim vođama
U današnjem svijetu ponovo vlada veliko nepovjerenje između istoka i Zapada, govori se o drugom Hladnom ratu, a sve češće su i procjene o mogućim ishodima Trećeg svjetskog rata
Kako bi smanjili šanse za globalni konflikt, današnej vođe teže političkim unijama, vojnim savezima, interkontinentalnim ugovorima o slobodnoj trgovini i sličnim obavezujućim pravno-administrativnim sredstvima, koje su u svojoj osnovi i dalje bazirani na blokovskoj politici.
Nezavisnost i neutralnost, koje Tito ističe kao ključne za mirnu koegzistenciju, opet su ugrožene, ovog puta sve nejasnijim granicama između nacija i kultura i novom željeznom zavjesom između demokratskog i liberalnog Zapada i tradicionalističke Rusije na Istoku. Nezadovoljstvo koje proizilazi iz pomanjkanja nezavisnosti već se manifestira usponom nacionalizma i takozvanog “populizma”, kroz rasne tenzije i sve veće nepovjerenje ljudi u njihove vođe.
Sudeći po 2016., sigurno je da će ovo desetljeće donijeti još brojne političke potrese i promjene. Jedan od njih možda će presuditi tko je bio u pravu – Tito ili, manje više, svi ostali.
Tekst je preuzet s Newsweeka
0 Primjedbe