Novinarstvo je takvo kakvo već jest, vječito u oscilacijama od briljantnog (Oscarom nagrađeni film 'Spotlight') do užasavajućeg (otvorite bilo koji hrvatski tzv. 'mainstream' portal), s tim da je posebnost ovog vremena u kojem živimo to vječito natjecanje da se bude prvi u objavljivanju nečega, nije bitno čega.
Nažalost, to su uglavnom trivijalnosti i PR-ovanje. Najbolja je kombinacija, procijenio bih, imati vijest o nadolazećoj katastrofi koja će pomesti ljudski rod (malim slovima dodajemo, za tristo tisuća godina) skupa s fotkom u bikiniju neke kvazi zvijezde koja se sama uslikala svojim mobitelom i to našla za shodno podijeliti s čitavim svijetom. To se klika kao ludo… Tako je kako je, ne može se to, i neće, promijeniti. Puno pametniji i bolje plaćeni ljudi od mene određuju čime će se puniti mediji, i nemam nikakvih namjera to kritizirati, niti pretenzija pokušati mijenjati.
Ono što me u čitavoj priči boli jest taj 'copy – paste' sistem, nažalost je novinarstvo svedeno na to da se njime može baviti doslovno svatko tko raspolaže makar elementarnim znanjem stranih jezika, pa može prepisati ono što se u stranim medijima, onima koji imaju više resursa, novaca za istraživanja ili novaca za plaćanje kvalitetnih autora, objavljuje. Autora koje sam nekada volio pročitati – u nas više gotovo da i nema. A oni koji su preostali, nekako su se potrošili ili pogubili.
Valjda se nisu u stanju više pozicionirati upravo u tom medijskom sustavu u kojem sustava više i nema, pa se 'lopatama' u medije trpa sve što bi moglo zainteresirati sad već ozbiljno nezainteresiranog i apatičnog čitatelja koji prošvrlja naslovima i ode raditi nešto svoje. Počeo mi se javljati i ozbiljan otpor prema svemu tome, pa sam novine prestao kupovati (znam, blasfemično je to reći kad već dvadesetak godinama i sam radim u pisanim medijima, svjestan sam toga), središnje informativne emisije na televiziji zaobilazim, a barem pet puta u zadnjih godinu dana sam se zahvalio na pozivima za gostovanje na tom istom TV-u. Uz grižnju savjesti, jer sam osobno vrlo dobar s nekima od onih koje su me zvali, ali molio sam za razumijevanje – bilo što da kažem samo bih doprinio kaosu bez kriterija koji u medijima trenutno vlada.
Dream Team zemlje raspadnute u rijekama krvi
Ono što me zanima pronađem vrlo selektivno švrljajući po domaćim, regionalnim i stranim portalima, obavezno usput provjeravajući vremensku prognozu, i to mi je sasvim dovoljno da relativno informiran kročim kroz svijet.
Baš danas sam našao nešto što me zainteresiralo, pa sam se potrudio pročitati manje-više sve dostupno na tu temu, tekst, između ostalog, i o košarkaškoj reprezentaciji bivše Jugoslavije. Hrvatski su portali, navest ću samo dva naslova, prenijeli 'najbolja momčad ikad bila je – raspadnuta Jugoslavija!?' i 'Ameri tvrde: najveća momčad u povijesti košarke nije naš, nego Dream Team zemlje raspadnute u rijekama krvi'. To se referiraju na tekst iz 'Rolling Stonea', pod naslovom 'zašto najvažniji olimpijski košarkaški tim nije bio Dream Team'. Pročitao sam originalni tekst, naravno, čiji je autor gospodin Tom Hawking.
Guglajući njegovo djelo otkrio sam da uglavnom piše o glazbi, te se za ovaj tekst itekako morao pomučiti, istraživati i razgovarati s osobama koje košarku imaju 'u krvi' jer je izašao iz uobičajenih okvira djelovanja. Ali, ima nešto u tom tekstu, ima nekih teza koje stoje, nekih o kojima bi se dalo pošteno prodiskutirati i nekih s kojima se ne slažem, ali su zanimljive. U čemu je, onda, moj problem, opravdano se pitate. Čovjek je napisao pristojan tekst o košarci koji su prenijeli domaći mediji, a ja, kao, nešto analiziram…
Imam dva problema, a ne jedan. Kao prvo, zašto netko od domaćih autora nije taj ili takav tekst napisao – a ja znam barem desetoricu koji bi to mogli učiniti, ali su zato svi požurili taj tekst prenijeti? Možda zato što je zanimljivije ako je u potpisu Hawking nego, recimo, Ivančić, Lazić, Hladnik, Anastasovski…?! A kao drugo, ako se tekst već prenosi, zašto se ne prenese u integralnoj verziji, nego u fragmentima, iskasapljen i, vidjeli ste to po naslovima – djelomično falsificiran?
Najbolji SFRJ proizvod
Zbog toga svi oni koji vole košarku i znaju nešto engleskog, trebaju pročitati originalni tekst, autorsko djelo Toma Hawkinga. A kad uspijete otvoriti dotičnu stranu online izdanja magazina Rolling Stone, vidjet ćete i moju sliku, hahahaha. Tko bi to rekao, da ću i ja jednog dana završiti u Rolling Stoneu?!
Bit ću slobodan samo još evidentirati ono što smatram meritumom dotičnog teksta, reprezentacija SFRJ je po mišljenju Toma Hawkinga bila najutjecajniji olimpijski košarkaški tim. Radi se o onoj SFRJ neposredno prije raspada države, onoj reprezentaciji koja je kasnije dala mnoge igrače za NBA, pokojnog Dražena, Kukoča i Divca kao 'prve među jednakima'. A kako to autor argumentira – otkrijte sami čitajući, ja nemam namjeru ni prepisivati ni falsificirati.
O tim sam pradavnim vremenima već dosta pisao, osobno sam svjedočio promjenama odnosa u svjetskoj košarci – što i slika u Rolling Stoneu potvrđuje, pa mi se ne da ponavljati već napisano. Makar je ponavljanje majka znanja, što bi se ono reklo. Pa ću zato ponoviti barem još samo onu rečenicu koju sam već napisao i izrekao puno puta: u raspadu SFRJ jedina je šteta što se na taj način raspala i košarkaška reprezentacija te države, jer je košarka bila najbolji jugoslavenski proizvod.
Piše: Zoran Čutura
Izvor: Al Jazeera
0 Primjedbe