“Vratite mi moju zemlju, vratite mi moj život, moj most i moj grad”
Patrick: Dobar dan Maja Ombašić. Danas ste iz Montreala, iz Kvebeka, ali u srcu ste izbjeglica i uvijek ćete biti. Jeste li to pokušavali reći u vašoj knjizi u vrijeme kad se Evropa zatvara prema izbjeglicama?
Maja: Apsolutno, to je knjiga koja govori o mom životu izbjeglice. Kao što knjiga i govori, rođena sam u ex -Yugoslaviji, u Mostaru u BiH, kojeg smo moja familija i ja, kao političke izbjeglice, napustili kad je izbio rat 1991.
I kad danas gledate Evropu, ovu Evropu koja više ne želi izbjeglice?
Ja sam proživjela to prije 20 godina i nikad nisam mogla ni pomisliti da ćemo postavljati ovo pitanje na ovakav način. Vi ste u pravu, Evropa sve više i više zatvara svoje granice. Stavljamo izbjeglicama teret koji oni ne bi trebali da nose, sve više osjećamo kao da su izbjeglice uzrok problema sa kojima se naše društvo suočava. Oni su neka vrsta žrtvenog jarca za probleme našeg društva.
Nedavno je Mađarska odlučila da zadrži sve izbjeglice u bafer zoni između Srbije i Hrvatske.
Tačno, kao što znate ovo što se dešava u SAD-u nije nimalo bolje, oni se također zatvaraju i kao što rekoh, izgleda da su izbjeglice na čelu kao žrtveni jarci nekih većih problema.
Kad ste i sami postali izbjeglice, kao što ste naveli u svojoj knjizi, to je bilo zbog rata u bivšoj Jugoslaviji. To je prava drama, pravo čupanje iz korijena?
Tačno, bilo je to stvarno čupanje iz korijena koje uopšte nismo očekivali. Kao što možda znate, Jugoslavija je bila Švajcarska istočne Evrope. Kao Jugoslaveni bili smo priznati nacionalno i internacionalno. Mogli smo slobodno putovati svuda u Evropi i bili prihvaćeni. A onda jednog dana dobivamo status izbjeglice sa kojim nismo prihvaćeni nigdje. U početku smo se skrivali, lutali od jedne do druge države sve dok nam Švicarska nije otvorila svoja vrata. Tu smo ostali sedam godina. Taj status izbjeglice je postao nova vrsta, izbjeglička vrsta, koju smo iskusili prije dvadeset godina i nažalost ni danas nije ništa bolje.
Morali ste napustiti svoju zemlju sa porodicom dok ljudi sistematski potežu vašu religiju, što vi odbijate?
Naravno, odbijam i odbacujem to jer to nije ono što nas je definiralo kao Jugoslavene. Prvotno smo Jugoslaveni i vrlo ponosni na to, pomalo kao Francuzi.
Ljudi, dok ste u egzilu, vam kažu: “vi ste musliman”!
”Vi ste musliman” je naljepnica koju vam silom lijepe. Kažu vam da ste sada musliman jer imate nekog pretka koji je došao da kolonizira Balkan u okviru Otomanske imperije.
Da li nas to definira? Nikako.
Zato što smo mi, naša familija, kao i mnoge druge familije, toliko izmješani i nikada se nismo pitali koja je naša nacionalnost ili religija.
To nije bilo važno, jer smo prije svega bili Jugoslaveni.
A onda jednog dana vas prisiljavaju da se definirate kao neko ko pripada određenoj etničkoj ili vjerskoj grupi.
I to je vrijeđalo mnoge u našoj zemlji u kojoj smo bili jako izmješani i ujedinjeni.
Vidimo vas na fotografiji na naslovnoj stranici vaše knjige gdje ste napisali: “Vratite mi moju zemlju, vratite mi moj život, moj most i moj grad.” I vidimo vašeg oca, vidimo počast vašem ocu koji nije više s nama, čovjek sa kojim ste bježali iz vaše zemlje, praktično ste bili potpuno izgubljeni u jednom momentu?
Da, nalazimo se u situaciji, rat je počeo, morate otići, i ne nosite ništa sa sobom. Uzmete samo fotografije i pasoše a ne znate gdje će putovanje završiti.
Kazali su nam da će to trajati samo preko vikenda, a ispalo je da traje cijeli život, nikada se nismo vratili.
A ja sam sa ocem koji nikad nije želio napustiti zemlju, koji je bio veoma ponosan što je Jugoslaven. Bio je veoma ponosan da ostane u svojoj zemlji i da se rat nije dogodio, nikada ne bismo otišli.
Ono što vidim danas kad vidim izbjeglice: često imamo utisak da ovi ljudi žele biti u Evropi kao da idu u El Dorado kao da su u trci za zlatom. Ali to nije uvijek slučaj. Ovi su ljudi odlučili da odu jer nisu imali drugog izbora. Oni ne sanjaju El Dorado.
Primorani ste da odete, a inače ne želite otići. Mi ne bismo otišli. Moj otac je jedan od onih koji je umro od nostalgije, nostalgije za svojom zemljom, za svojim gradom, za ovim mostom, za svime što je predstavljalo njegov sretni život.
Vidjećemo fotografiju tog grada koji je apsolutno nevjerovatan. “Mostargija” je nostalgija za Mostarom i tim mostom koji je simbolični most..?
Apsolutno, to je most koji ujedinjuje ne samo dvije obale rijeke Neretve nego, iznad svega, simbolično ujedinjuje razmeđe između društava istoka i zapada.
Tamo je bilo mnogo susreta Otomanske imperije i Vizantijske imperije, gdje simboličke ploče predstavljaju mnogo stvari.
A u trenutku rušenja tog mosta, namjera je bila srušiti “zajedničko življenje” i neku vrstu “jedinstva”.
Taj most koji je srušen 1993. za čiju rekonstrukciju su izvadili originalne komade i sastavili ih kao što ih je izvorno projektovao “Sulejmanov arhitekta”. Tako je postao i Stari i Novi most.
Ranije ste rekli da ste se našli kao izbjeglica u Švajcarskoj i to je dio vašeg djetinjstva te da vam je jednog dana Švajcarska ponudila državljanstvo, ali ne i vašim roditeljima jer je rat završen. Tražili su od vaših roditelja da idu nazad, a vi da ostanete, i to ste odbili?
Naravno da sam odbila. U to vrijeme sam imala 19 godina a moj brat 13. Porodica ne može biti tako razdvojena, imali smo treću opciju da idemo u Kanadu, SAD ili Australiju.
Znači tako ste ponovo iščupani iz korijena?
Naravno, ponuda da razdvojimo porodicu ili da porodica ide nazad u svoju zemlju nije bila prihvatljiva. Nismo mogli ići nazad, nije više bilo naše zemlje. Kuća i grad su bili srušeni. To nije bila više opcija.
Zato smo kao porodica otišli u Kanadu.
Danas imate obnovljen život u Kanadi, predajete filozofiju u Montrealu. Sretni ste. Ali postoji nostalgija, ne možete se odvojiti od tog djetinjstva?
Odvajanje od sretnog djetinjstva je teško. Što je bilo sretnije to je teže odvojiti se. Bio je to vrlo sretan život, a onda se jednog dana nađete pod bombama. Tako nostalgija ostaje i postaje ruševina iz koje gradimo.
Ponovno izgraditi nešto iz ruševina; u mom slučaju literatura je ta koja mi mnogo pomaže.
“Ponovo izgraditi sebe”, jer ste nakon nekoliko godina vidjeli srušeni grad, vašu kuću. I osjećali nešto jako?
Da, osjećamo nešto jako. Tu je sada kuća u ruševinama, koja više nije naša, u kojoj su smještene neke druge izbjeglice. Gledajući to kao vraćanje nazad, naš otac idealista, osjećao je kao da se vraćamo kući, a “kuća” više nije naš “dom”.
Pošto neko živi tamo, mi nismo htjeli biti uzrok jednog drugog iskorjenjivanja. Nismo željeli da ih izgonimo iz nečega što je već postalo njihovo.
To je bio jedan od razloga zbog kojeg se nismo željeni vratiti kući. To nije bilo više za nas. Svi zajedno smo otišli u Kanadu, pronaći novi otok.
Kad sam rekao “vi ste izbjeglica zauvijek” u svom srcu, jeste li još izbjeglica?
Da, naravno. Iako se osjećam izvrsno kad god sam u Kanadi, ja sam ponovo izgradila život u Montrealu, često posjećujem Kubu za koju sam jako vezana, (moj suprug je Kubanac). Ipak smo izbjeglice, zauvijek. To je sigurno.
Je li to “slavenska duša”, “jugoslavenska duša”?
Slavenska duša je tragična duša, jedna apsurdna duša, duša burleske u isto vrijeme. Da to je “slavenska duša” o kojoj mnogo govorim, moj otac je njena inkarnacija.
Ako hoćete, to su Braća Karamazovi u stvarnosti. Pa ako hoćete, ja sam bila sretna da živim sa nekim ko je takav. Ali to nije lako svaki dan. “Slavenska duša” je osjetljiva, tragična i komična u isto vrijeme. To je pomalo kao iz Kusturičinog filma. To je isti osjećaj u jednom osjećaju.
Hvala vam na tom osmijehu. Maja Ombašić, to se zove Mostargija kako je objavio izdavač Flammarion. Hvala vam Maja Ombašić za ovo snažno svjedočenje i hvala što ste došli.
Hvala vama na pozivu.
TV5, tacno.net
0 Primjedbe