Stari avion nije preživio napad turista i znatiželjnika, te je postao meta dvojice Belgijanaca, koji su ga htjeli pogledati, fotografirati, a onda i ‘ponijeti.’
Da avioni lete – nije nikakvo čudo, ali da avion koji nije letio 25 i više godina “poleti” vrijedno je spomena.
Posljednji put avion na Željavu, nekad najveći i najmoderniji vojni aerodrom u bivšoj Jugoslaviji, smješten ispod planine Plješevice pored Bihaća, prostoru koji mèđī Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, sletio je u maju 1992. i ostao na tom mjestu. Douglas C-47, kao trag, svjedok o najvećem i najmodernijem aerodromu ikad napravljenom.
Izvjesno vrijeme bio je “parkiran” ispred nekadašnje kasarne na ulazu u vojnu bazu da bi ga kasnije “preparkirali” uz putnu komunikaciju, na ivicu aerodroma, kako bi bio “dostupan” turistima i znatiželjnicima.
Bihać u Bosni i Hercegovini, a Plitvička jezera, Ličko Petrovo Selo i Korenica u Hrvatskoj – čitav ovaj kraj, koji danas razmeđava dvije države, bio je poznat po Vojnoj bazi “Željava” i popularno zvanom i u svijetu poznatom “bihaćkom aerodromu”.
Ne samo zbog njene faraonske grandioznosti, gradnje teške 11 milijardi dolara – kompleksa s pet poletno-sletnih pisti, tri eskadrile pod zemljom, tri podzemne galerije, praktično malog grada u utrobi Plješevice, u kojem su postojali svi uvjeti za život bez kontakta s vanjskim svijetom i do mjesec dana – već i zbog općeg razvoja, koji je donosio ovom kraju u cijeloj drugoj polovini prošlog stoljeća.
Socijalni eksperiment
Nakon proteklog rata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ostavljen je čekanju da se “razmeđi” aerodromska teritorija između dvije države i utvrde zajednički interesi u vezi s njegovom sudbinom.
Bivao je u tom vremenu predmet rigidnih i neinventivnih privatizacijskih shema, kao potentan resurs koji bi trebao donijeti prosperitet objema državama, prvo, navodno, kao američka baza, pa kao centar za uzgajanje šampinjona, pa kargo-aerodrom sa 40.000 zaposlenih, o čemu su svojevremeno u Bihaću govorili i tadašnji predsjednik Hrvatske Ivo Josipović i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović. Potom je trebao biti turistčko odredište uz nacionalne parkove “Plitvička jezera” i “Una”, pa do sve otvorenijih sumnji i bojazni da bi danas njegova unutrašnjost mogla postati odlagalište nuklearnog otpada.
Ipak, nije stigao do predmeta socijalnog eksperimenta i inventivnih traganja ka spominjanim razvojnim praksama, čak ni alternativnim turističko-kulturnim atrakcijama. Nedostajalo je samo malo volje u objema državama. A “kriva” je i činjenica da se na njega i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini gleda kao na građevinu iz prošlog sistema i ostatak prošlih vremena, bez svrhe i smisla.
Preživio rat, ali ne i mir
Douglas C-47 Dakota, koji je iznenada skrenuo pažnju javnosti, danas je jedini znak života u Željavi, na čiju nekadašnju raskoš i kilometre kvadrata okamenjenog carstva podsjećaju ruine, neobilježena minska polja, u travu zarasle piste, hrpe kamenja ispred ulaznih tunela i zapah hladnog daha zamrlog vremena.
Preživio je posljednji rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kada su se i oko njega sukobljavale Hrvatska vojska, Armija Republike Bosne i Hercegovine, vojske tzv. SAO i RS Krajine. Stajao je, svjedočio i pozivao sve do prije nekoliko dana.
Ipak nije preživio “napad” turista i znatiželjnika, namjernih i(li) slučajnih prolaznika. Postao je meta dvojice Evropljana – Belgijanaca, koji su ga htjeli pogledati, fotografirati, a onda i “ponijeti”, kako piše u izvještaju Policijske uprave ličko-senjske. Htjeli su da “odleti”, i to bez prethodnih tehničkih priprema.
Pravi motiv ovog kriminalnog čina još nije poznat, a istraga, službeno kažu, još traje.
I dok ovo slovo nastaje u kasnoj martovskoj noći, dok ogroman Mjesec, kao užareni nebeski fenjer, plovi iznad kompleksa Željava, otima se dilema: ako ne znaju ili neće da znaju njegovu vrijednost i cijenu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ima ko zna. Makar i “krađom”.
Ili se hoće, zbog svega što je trebalo i “moralo” biti s ovim aerodromom, čiju spomenutu vrijednost i atrakciju i dalje ovdje ne prepoznaju, da i ovaj posljednji avion postane uspomena – hrpa “sekundarnih sirovina”, isto kao i cijela Željava, kojoj je dozvoljen zaborav i rušenje zato što je izvan nacionalnih doktrina? Ili…?
Je li barem ovaj, najblaže rečeno, ružan čin turista i znatiželjnika makar poruka ili može li biti?
Izvor: Al Jazeera
0 Primjedbe