Vjerovatno najveći jugoslovenski kulturni brend nakon Tita bio je vokalno-instrumentalni sastav Bijelo Dugme, osnovan u Sarajevu 1974, kojeg su činili lider i gitarista Goran Bregović, vokal Željko Bebek, klavijaturista Vlado Pravdić, bubnjar Goran Ipe Ivandić i basista Zoran Redžić. Personal ovog benda je do njegovog raspada u proljeće 1989. godine pretrpio manje izmjene.
Jugoslovenstvo ove muzičke grupe se ogledalo prije svega u samom muzičkom programu. Pjesme ovog benda su uspjevale da ujedine radničku i građansku klasu, omladinu i starije, narode i narodnosti. Članovi Dugmeta su bili djeca iz mješovitih brakova svojih roditelja Srba, Hrvata, Muslimana, Makedonaca. Njihove turneje su obuhatale skoro sve gradove i varoši od Triglava do Đevđelije. Samo sjedište benda, Sarajevo, smatrao se nesuđenim glavnim gradom Jugoslavije.
Kada je rok AVNOJ-evskih granica polako isticao i kada je Srpska akademija nauka i umetnosti donijela svoj Memorandum o ugroženosti srpskog naroda na Kosovu i šire, u Bijelo Dugme je stupio treći po redu i posljednji pjevač, Alen Islamović. Za vrijeme njegovog pjevačkog mandata, Goran Bregović, apsolutni lider benda, povući će radikalne muzičke poteze da bi što drže Jugoslaviju održao kao jedinstvenu.Kada je Alen došao u bend u jesen 1985. godine, stvarao se novi album, u kojem je Bregović želio da unese tadašnje predstavnike srpskog i hrvatskog nacionalizma iz kulturne branše, kao i jednog partizana kao tampon- zonu. Izbor je pao na Vicu Vukova, Miću Popovića i Svetozara Vukmanovića Tempa.
Vice Vukov bio je šlager pjevač iz Hrvatske, veoma popularan šezdesetih godina. Predstavljao je Jugoslaviju dva puta na pjesmi Evrovizije. Njegov hrvatski nacionalizam probudio se maja 1971.godine, tokom takozvanog Hrvatskog proljeća, kada se pojavio MASPOK, odnosno Masovni pokret za veću samostalnost Hrvatske. Na MASPOKovim demonstracijama i skupovima, Vukov je aktivno učestvovao i pružao veliku podršku. Zbog toga je u Službi bezbjednosti označen kao nacionalista, a njegova karijera zamrznuta sve do raspada Jugoslavije.
Bregović je želio da Vice Vukov otpjeva pesmu „Ružica si bila“ na albumu u nastajanju. Poslao je svog menadžera, Raku Marića u Zagreb da se tajno nađe sa Vukovim. Vukov je na poslovni prijedlog pristao, ali su Marića u povratku za Sarajevo priveli u policiju. Zbog posla sa policijom, Bregović je odustao od saradnje sa Vukovim.
Album u nastajanju morao je da ima i prigodnu ambalažu. Zbog te svrhe, Bregović je posjetio Miću Popovića, akademskog slikara, člana SANU-a, zatraživši od Popovića dozvolu da na omot albuma stavi njegovu sliku „Dvije godine garancije“. On je u to vrijeme važio za disidenta, antikomunistu, koji je dugo vremena bio na „crnoj listi“ jer se svojom slikom „Kraljevska porodica“ rugao Titu, a bio je jedan od potpisnika Memoranduma SANU-a zbog čega je dobio etiketu srpskog nacionaliste. Popović je na kraju odbio Breginu ponudu riječima: „Mlad si, ne treba ti da nosiš taj moj teret.“
Jedini kojeg je Služba prihvatila bio je narodni heroj Svetozar Vukmanović Tempo, partizanski borac, jedan od članova Titovog vrhovnog štaba, kasnije visoki funkcioner. Tempo je dobio zadatak da za album, sa štićenicima iz doma za nezbrinutu decu „Ljubica Ivezić“ iz Sarajeva, otpjeva partizansku pesmu „Padaj silo i nepravdo“. Ova pjesma je postala jako popularna u filmu „Bitka na Neretvi“, kada u partizanskoj bolnici ranjeni partizani u glas pjevaju ovu pjesmu i njom daju podršku partizanima na prvoj liniji fronta.
Novi album je nazvan „Pljuni i zapevaj moja Jugoslavijo“. Istoimena pjesma je u refremu glasila:„Jugoslavijo, na noge! Pjevaj, nek’te čuju! Ko ne sluša pjesmu, slušaće oluju.“ Posljednji stih refrema je Bregović prepisao od Branka Miljkovića, i sam stih je proročanski, jer ko nije želio da pjeva i sluša pjesmu zvanu Jugoslavija, slušao je nekoliko godina kasnije ratnu oluju i grmljavinu.
Naslovnu stranu albuma krasila je naslikana scena iz kineskog vojničkog marša, gdje se ističu šest vojnika, asocirajući na šest republika, dok je poleđina omota bila ispisana tekstovima pjesama na ćirilici i latinici. Album se našao u prodaji u proljeće 1986. godine.
Naredni, a zapravo posljednji studijski album Bijelog Dugmeta kreiran je 1988.godine, pod nazivom „Ćiribiribela“. Radeći ovaj album, Bregović i ostali su činili radikalne napore za očuvanje Jugoslavije muzičkim sredstvima. Naslovna pjesma „Ćiribibela“ počinjala je stihovima:„Ako se sutra zarati, moja mala, šta ćemo ja i ti ?“ ,pripremajući tako slušatelje albuma na najgori scenario. U album je uvrštena pesma „Lijepa naša“, koja predstavlja spoj srpskog i hrvatskog nacionalizma, spoj mola i dura, spoj srpske ratne pjesme „Tamo daleko“ i stare hrvatske himne „Lijepa naša“. Refren je glasio „Lijepa naša domovino,Oj junačka zemljo mila.Tamo daleko, tamo daleko,Daleko od mora, daleko od mora“ , a u spot za ovu pjesmu uvršćeni su i aero-snimci najlepših pejzaža Jugoslavije, s ciljem da se upozori da eventualni građanski rat može da uništi sve te prirodne ljepote.
Vjerovatno najpopularnija pjesma sa ovog albuma je Đurđevdan, nastala kao spoj romske narodne pjesme „Ederlezi“ i teksta pjesme koju je napisao nepoznati zarobljenik u vozu za logor Jasenovac. Postala je kasnije takoreći himna Srba koji slave Svetog Đorđa, navijača Crvene Zvezde, Goranaca, Roma…Prvobitni spot za ovu pjesmu je sniman u selu Koraćica kod Mladenovca. Bio je plan da svi članovi benda obuku kompletnu ili samo neke dijelove srpske narodne nošnje. Jedino se tom planu protivio Alen, koji je zaprijetio da će napustiti bend, ako već mora da obuče „četničku uniformu“. Bregović je želio ovim činom da približi srpski etnos Slovencima, Hrvatima i Albancima, narodima koji su najviše zazirali od srpskog nacionalizma. Nakon prvog emitovanja na Televiziji Beograd, spot je zabranjen za emitovanje.
Nakon objave albuma, po pravilu slijedila je turneja. Uz turneju iz 1984. godine, kada je Bebek napustio bend, i ova će postati sudbonosna. Upravo na ovoj turneji, bend se raspao. Turneja je počela 1. marta 1989. godine. Kada bi svirali u Srbiji, u dvoranama se vikalo „Srbija,Srbija“. Već sutradan, u Slavoniji, skandiralo se „Hrvatska, Hrvatska“. Ovakvi prizori su Bregovića i ostale nervirali. Atmosfera na jednom od posljednjih koncerata, održanog u Splitu Bregovića je potpuno demoralisala:„Dok smo izvodili pjesmu „Đurđevdan“, publika se podijelila na dva dijela. Jedan dio je složno i mirno pjevao, a drugi je urlao i gađao predmetima ovaj prvi. Praktično se desio jedan mali građanski rat.“
Njihov posljednji koncert održan je 15. aprila 1989. u Derventi. Turneja je prevremeno okončana. Negativni prizori i mali odziv na koncertima uništili su posljednjeg muzičkog apostola jugoslovenstva.
0 Primjedbe