Špijun kojeg se bojao čak i Tito








On je “duhovni otac” Josipa Manolića, Tuđmanova najvažnijeg obavještajca, čovjeka koji već sedam desetljeća ispunjava specijalne zadatke

Tko je bio taj čovjek, “niska rasta, slaba obrazovanja, bistra uma”, koji je, ipak, postao jedna od najvažnijih ličnosti novije hrvatske povijesti, jedini koji je Titu smio staviti noge na stol i reći da nije u pravu?

Publicistički i literarni portreti Ivana Steve Krajačića - drugog najvažnijeg metalaca u novijoj hrvatskoj povijesti - pokazuju mnoga lica i karaktere, često posve suprotnih predznaka. On je “hrvatožder“ ali i “Hrvatina“, “komunjara“ ali i “ustaša“, “najveći hrvatski špijun svih vremena“ ali i “čovjek koji je izmišljao fantastične priče o sebi jer je volio da ga se boje“; on je ranjen pet puta ali je “kukavica“. 

Jasno je da je Ivan Stevo Krajačić moćan, važan, i da izaziva silnu strast, ljubav ili, češće, mržnju. On je “duhovni otac” Josipa Manolića, Tuđmanova najvažnijeg obavještajca, čovjeka koji već sedam desetljeća ispunjava specijalne zadatke. 

Krajačić je bio Titov najvažniji čovjek, ali i Tuđmanov anđeo čuvar u godinama disidencije. Beogradski publicist Milomir Marić napisao je da je “Drug Stevo bio najbolji drug našeg Najboljeg druga”, odnosno da se može smatrati da je Ivan Krajačić duhovni blizanac Josipa Broza i jedini čovjek koji je u Jugoslaviji mogao činiti, zaista, sve što mu je volja.

"Razlikovali su se jedino po tome što je Broz uvijek sanjao Jugoslaviju, a Krajačić Hrvatsku..."

U Zagreb ušao među prvima

Knjiga “Najtajniji Titov špijun”, koja je u prodaji na svim kioscima, odgonetava mnoge tajne toga važnoga, moćnog čovjeka čija će – velika uloga – u stvaranju hrvatske države tek doći na dnevni red.

Publicist Anton Duhaček, bivši obavještajac, rankovićevac, objavio je priču koja se po Zagrebu kolportirala dugo vremena prije nego što je napisana. Onu prema kojoj je upravo Stevo Krajačić, prvi uspio ući u ustaške arhive i zaplijeniti ih – što mu je dalo silnu moć.

"Sam Ivan Krajačić ušao je u Zagreb s prvim partizanskim jedinicama. Na upozorenje Radojice Nenezića, komandanta 28. slavonske udarne brigade, da je opasno ući u Zagreb tako brzo, Krajačić se nije obazirao. Žurio je k Savskoj cesti gdje je bio ustaški zatvor i isljedni dio tajne policije, ali i arhiv UNS-a, zapisnici sa saslušanja komunista, presude i dosjei onih koji su radili za ustašku tajnu policiju – obavještajnu službu, te veći dio dokumentacije logora Stare Gradiške i Gestapa: Ta arhiva je nestala…"

Duhaček dalje prepričava intervju koji je 1974. godine vodio s Krajačićem. Duhaček je kanio napraviti knjigu „Razgovori sa Ivanom Krajačićem Stevom.”

“Prilično raspoložen za razgovor, upozorio me da vodim računa o točnosti onoga što pišem jer ‘Rusi bi te mogli opovrgnuti, oni raspolažu s dosta papira s ovoga terena i prije rata, a naročito o onome što se dešavalo za vrijeme rata…’ Meni je pala na pamet arhiva iz Savske ceste i upitah ga: ‘… Da nije možda i arhiva sa Savske ceste negdje tamo u Rusiji, dobro bunkerisana…?’ Stevino dotad dobro raspoloženje više nije bilo isto. Nervozno mi je odgovorio: ‘Pa možda… ali o tome bi trebao razgovarati.“

“Od 1945. do smrti, mnogi su se pitali – tko je Stevo“, piše Vjenceslav Cenčić u knjizi „Ivan Krajačić Stevo: Ja o sebi, drugi o meni“, nastavku knjige o Kopiniču.


"Bojali su ga se mnogi, čak i Tito", nastavlja Cenčić, pa dalje opisuje Krajačića kao zloduha Titove države. On je sam o sebi ispleo mrežu koja je pričala priče koje ulijevaju strah, a jedini koji se nije bojao Krajačića – prije obratno – bio je Josip Kopinič.

Stevo se, navodi Cenčić riječi Ivana Miškovića Brka, bojao Kopiniča, ali ni Tito ni on nisu doznali zašto.

“Stevo je po karakteru bio bahat i grub, njegova je uvijek bila zadnja“, piše Cenčić.

On nije skrivao da je obojeni nacionalist. Prema Cenčiću, prije Stevine smrti, 10. rujna 1986. godine, u srpnju u Zagreb dolaze četiri pukovnika KGB-a, kako bi mu uzeli arhiv i radiostanicu. To je htjela i jugoslavenska obavještajna služba. Akcija je trajala samo deset minuta. Rusi su, na očaj jugoslavenske službe, uspjeli.

„Što je bilo u koferima? Čija imena“, pita se Cenčić i ne nudi odgovor, samo insinuacije. „Koji hrvatski političari?“ Cenčić navodi tvrdnju Krste Crvenkovskog, visokog dužnosnika SKJ, koji je rekao da je do kraja života bio ruski špijun. 

Krajačić je bio prvi koji je dobio visoko rusko odličje 1944. godine. Cenčić tvrdi da Krajačić nije bio samo agent ruske službe nego ga je, navodno, Randolph Churchill vrbovao i za suradnju s Englezima. 

Za vrijeme rata je, kaže Cenčić, za kune kupovao svinje po Slavoniji i prodavao ih njemačkoj vojsci za zlato, a po Zagrebu se šetao u uniformi ustaškog bojnika. Cenčić citira Dedijera, prema kojemu je Krajačić, “tvorac Golog otoka, bio najmračnija ličnost naše povijesti.

Njega se“, dodaje Dedijer, „i sam Tito plašio. Zašto? On je od veljače 1942.. bio glavni rezident NKVD, kasnije KGB-a za Balkan“.

Tuđmanu ne pakovati

Sam Cenčić tvrdi kako mu je, u nekoliko razgovora s Krajačićem, Stevo rekao da su za njega radili Bakarić, Jovanka, Marko Belinić, Miko Špiljak, braća Vrhovec i mnogi drugi. Cenčić tvrdi da je Stevo bio “suradnik ruske Udbe“, dok je Kopinič bio suradnik “ruskog KOS-a“. On je – kako piše Cenčić, i to s pravom, Titu sugerirao i glasovitu rečenicu “Tuđmanu ne pakovati“.

Tito je prema Cenčiću, baš poput Krajačića i Kopiniča, bio ruski obavještajac. U Cenčićevoj interpretaciji, upravo je Tito je organizirao famoznu likvidaciju Ivana Srebrenjaka Antonova u ustaškom zatvoru (Španac, to đubre treba likvidirati) a za dokumentaciju Vladimira Popovića, koji je vodio partijsku istragu u slučaju Kerestinec, veli da ju je Popović namjerno uništio, dodajući da je Stevo uništio sve kompromitirajuće materijale o Hebrangu. Hebrang i Vlado Popović, prema njegovu su mišljenju, krivi i za Kerestinec.

Prema njemu, Stevo je namjerno organizirao i ultrabrzo suđenje Mili Budaku i ustaškoj vladi dr. Nikole Mandića, kako bi bili ekspresno otpravljeni na onaj svijet. Jer mrtva usta ne govore. Stevo se, kaže Cenčić, izborio za Hrvata Bakarića, a ne Jugoslavena Gošnjaka.

"Otac nacionalizma u Hrvatskoj je Bakarić, a majka Krleža", govorio je. 

Politički kraj Steve Krajačića započeo je u Jasenovcu. Raja Nedeljković, šef boračke organizacije Srbije, u svojim memoarima pod naslovom “Gluve godine”, piše ovako:


“Tri dana poslije Brionskog plenuma predvodio sam izaslanstvo Srbije na otkrivanje spomenika Jasenovcu. Godinama je Aleksandar Ranković inzistirao da se Jasenovac obilježi i logor sačuva od zaborava. Godinama su Bakarić i mnogi drugi odbijali i odlagali postavljanje spomenika. I, konačno, ‘Kameni cvijet’, kao trajni spomenik za više tisuća nevinih žrtava ustaškog pokolja, našao se na tom prostoru. Predvečer 3. srpnja 1966. na mjestu proslave okupile su se već sve zvanične delegacije republika i pokrajina i izaslanstva gradova Europe gdje su bili Hitlerovi logori smrti. Domaćin je bio Stevo Krajačić, predsjednik Sabora Hrvatske... “

“Konačno stiže i službena kolona automobila. Unutra Stevo Krajačić, Mika Špiljak, Đuro Pucar, Džemal Bijedić, Marko Belinić ... U prolazu, Belinić mi se uzbuđeno žali da u ovoj pomutnji nije stigao obavijestiti slovensku delegaciju i još neke strane delegacije. Za stolom nađoh se točno preko puta Steve Krajačića. U jednom trenutku, Krajačić se povišenim glasom obrati Marku Beliniću:

‘Je li ti, Marko, jesam li ja tebi naredio da ti glasaš za ovog našeg Đuru Pucara, koji je ostao bez posla, da on postane predsjednik Saveza boraca Jugoslavije? A ti glasao za Aleksandra Rankovića’. Marko se vrpolji i šuti, a Stevo se obrati Džemalu Bijediću i prekori ga zašto oni tvrde da su podigli husinske rudare na ustanak, a trebalo bi da znaju da je to uradio on, Stevo Krajačić, i drugi drugovi iz Hrvatske. Svoje otrovne strijele Krajačić uperi prema meni:

‘A vi, gegule i reponje? Seljačine, Srbi? Hoćete da podižete rafinerije u Novom Sadu i Pančevu? Što vi znate što su rafinerije? U to se mi razumijemo, a vi znate samo svinje da tovite. I puno vas je ostalo, da znaš!’ U Beogradu sam smatrao da mi je dužnost da o svemu obavijestim Žarka Veselinova i Šaneta Petrovića. Počeo sam da im izlažem kako nas je napao Stevo Krajačić i kako je rekao da nas je mnogo ostalo. Šane me u pola izlaganja prekide:

‘Tvoj prijedlog da se nešto poduzme, odbacujemo’. Uzalud sam mu objašnjavao da Stevo Krajačić nije uvrijedio mene nego žrtve Jasenovca i čitav srpski narod. Deset dana poslije upalim televizor i vidim svečani doček nekog stranog šefa države. Mislim da je to bio finski predsjednik Kekonen. Na aerodromu u Puli postrojeni gardisti, crveni tepih, a na tepihu ispred aviona stoji predsjednik Josip Broz Tito. Pored njega - Stevo Krajačić!“

Vjenceslav Cenčić iznosi brojne detalje iz Krajačićeva života. Tvrdio je da se Krajačić Titu ulizivao gradeći mu vile. Najpoznatija je Vila Zagorje, na Pantovčaku, današnji ured predsjednika Republike Hrvatske, za koju je Krajačić izdvojio oko 20 milijardi dinara, cjelokupni tadašnji stambeni fond Zagreba. 

Ivan Stevo Krajačić cijelo je poslijeratno razdoblje tvrdio – i to mu je bilo najvažnije – da nakon 1948 godine nije bio sovjetski obavještajac.

Inzistirao da nije s Rusima

Cenčiću je, pak, ta tvrdnja najvažnija – on s njom počinje knjigu o Krajačiću, ističe je cijelo vrijeme i naglašava na svim mjestima. 

Ta tvrdnja danas nema osobitu težinu i nije moguće shvatiti zašto toliko peripetija zbog nje, ali u ono je vrijeme ona imala veliko značenje jer je značila da je čovjek bio lojalan stranoj i, usput, relativno opasnoj, pa na momente i neprijateljskoj državi. 

Rusija je, inače, ‘70-ih i ‘80-ih godina surađivala i s hrvatskom emigracijom, pa i onom doista ekstremnom. Dr. Branko Jelić kotirao je kao suradnik sovjetskih službi, a Tito se prilično plašio udara Rusa oslonjenih na separatistički raspoložene hrvatske organizacije – tu je vidio veliku opasnost.

Malo je onih, piše u Cenčićevoj knjizi, „kojima je jasno kako je Ivan Krajačić Stevo ne samo uspio dočekati prirodnu smrt nego i ostvariti i uživati vladarski status u socijalističkoj Jugoslaviji sve do samog kraja. 

Možda je razlog tome sasvim jednostavan – za razliku od drugih, on se nije zamarao odgonetavanjem zbrkanih događaja koje neki nazivaju našom novijom poviješću. Koncentrirao se na to da shvati Tita. 

Kao predratni metalac, jedini je u jugoslavenskom vrhu bio u stanju shvatiti sve suptilne finese funkcioniranja genijalna Brozova mozga. Kao sovjetski đak i službenik, najdublje je shvatio Brozov moral i politiku koju je ponekad i određivao… 

Ivana Stevu Krajačića smatrali su duhovnim blizancem Josipa Broza Tita i jedinim čovjekom koji je, ne izuzimajući ni Tita, mogao zaista činiti što mu je volja. 

Nije imao prijatelja, a zbog obilja ideoloških i drugih dužnika, malo je tko mogao vjerovati da će zaista nadživjeti cara Trećeg svijeta. Umro je, ipak, prirodnom smrću pet godina kasnije, ne odavši ni jednu tajnu…“

Cenčić piše kako Krajačić nikada nije htio prepričati svoje susrete sa Staljinom. Ostalo je, međutim, zabilježeno kako je doslovce opčarao ne samo Tita nego i Hruščova.

"U vrijeme kad je Hruščov dolazio na pokajanje Brozu, a i poslije, Stevo je bio i Nikitina sjenka. Stevo je, naime, toliko opčinio sovjetskog lidera da je očevicima to bilo teško shvatljivo." 

Evo što je Stevo sam rekao, sjećajući se jednog svog boravka u Sovjetskom Savezu.


“Bili smo lijepo dočekani i jedan dio delegacije imao je apartmane u samom Kremlju. Hruščov je sve vrijeme bio ugodan domaćin. Na povratku s jednog lova, u lovačkoj kući, predložio sam da drug Tito i Hruščov odigraju partiju biljara. Počeo je Nikita i prvi put je udario vrlo loše i ja sam mu naravno rekao, vrlo, vrlo loše druže Hruščov. A kad je Tito odigrao dobro, ja sam rekao: ovo ti je dobro, druže Stari. A kada je Hruščov ponovo odigrao loše, ja sam ponovo kazao; loše, druže Hruščov, a budući da je Tito ponovo dobro odigrao, ponovio sam: odlično, druže Stari. Tada je reagirao Hruščov i rekao da nije u redu što ja navijam za Tita, a osim toga, da mu ne bih smio reći da igra loše. No kad je Tito treći put odigrao slabo, ja sam rekao: loše, druže Stari, što je jako razveselilo Hruščova. Tad mu je Tito rekao: Stevo bi i Bogu rekao ako smatra da je u pravu. Tad se Hruščov uvjerio da su odnosi između nas zaista drugarski, što mu se jako svidjelo….“

U devetom poglavlju knjige“Der Schattenkrieger” autora Ericha Schmidta-Eenbooma, uloga Ivana Steve Krajačića kao hrvatskoga državotvorca izdignuta je na pijedestal iznad svih ostalih. Krajačić u njoj figurira kao mastermind hrvatske državotvorne ideje. 

Ljevičarski novinar Eenboon očito se u velikoj mjeri inspirirao Antonom Duhačekom, a od srpskih autora preuzima, bez nužne doze kritičnosti, terminologiju u kojoj veći dio emigracije opisuje kao “ustaše“. 

No Eenboom je informiran i iz njemačkih obavještajnih izvora, pa se njegove teze čine snažnijima od puke konfabulacije. On govori o “Krajačićevu centru u Zagrebu”.

“Krajačićev centar u Zagrebu je skoro bez zapreka radio sedamdesetih godina. Krajačić je, u svojoj vili u finoj stambenoj četvrti na Tuškancu, primao svoje prijatelje i suradnike i vodio režiju u svom omiljenom scenariju: odvojiti Hrvatsku, skupa s Bosnom i Hercegovinom, kao jednu neovisnu državu. Iako ni Krajačić niti Manolić, nisu direktno radili u hrvatskoj UDBA-i od 1971. godine, oni su mogli preko svojih starih veza izgraditi ‘kuću u kući’. U svim odjelima sjedilo je nekoliko ljudi, koji su bilo pod njihovom kontrolom djelatni kao jedna paralelna agentura prema oficijelnoj Udbi. U međuvremenu su također bili poboljšani inozemni kontakti, prije svega s njemačkom i austrijskom tajnom službom, koje su zatražile i omogućile ciljanu povezanost ustaških vođa u inozemstvu uz projekt.“

U kuću u Nazorovoj 57, Stevo Krajačić uselio se 19 godina nakon kraja rata. Uselio se 1964.

Živio je na Tuškancu

"U toj kući su tri stana: u jednom je bio Stevo Krajačić, u drugom Đuka Vasić, tadašnji pomoćnik ministra poljoprivrede, i moj je bio treći", reći će Josip Manolić, istaknuto član Krajačićeva centra, ili kružoka. 

“Stevo je uvijek bio na vodećim funkcijama: bio je ministar unutarnjih poslova i potpredsjednik Vlade i na kraju i predsjednik Sabora. Do kraja smo ostali u dobrim i prijateljskim odnosima. Tuđman je bio u zatvoru, prvi pa drugi put. I u njegovu drugom sudskom procesu na izvjestan način sam sudjelovao preko Steve Krajačića. Tuđmanova supruga Ankica me je bila zamolila da vidim može li se što napraviti. Ja sam slučajno u Vrhovnom sudu imao jednog rođaka preko kojeg sam pokušao intervenirati, a i Krajačić je prihvatio tu intervenciju tijekom drugog suđenja, i to na taj način da je nazvao Dragosavca i rekao - dajte vidite što je to s Tuđmanom, dobro pogledajte za što se to njega tereti.... Ne mislim da je ta moja intervencija mnogo značila, ali ipak vjerujem da je utjecala na ublažavanje stajališta u drugom sudskom postupku…“ 

Na pitanje što je tada bio cilj te grupe - transformiranje Jugoslavije u konfederaciju ili potpuno osamostaljenje Hrvatske, Manolić je u intervjuu odgovorio:

"Ne, nikakva konfederacija, što se mene tiče, nije dolazila u obzir. Naš je cilj bio suverena država Hrvatska, to sam stalno ponavljao. Taj maksimalistički zahtjev u tom trenutku za mene je bilo otvaranje manevarskog prostora da možemo prihvatiti i konfederaciju ako ocijenimo da nam to odgovara, ili neki drugi oblik. Kad je država suverena, onda se može opredijeliti za razne kombinacije”.


Izvor : http://www.express.hr/

Objavi komentar

0 Primjedbe