Stjepan Đureković je šest dana prije nego je ubijen napisao svoje zadnje pismo
Ovih je dana u privatnoj novinskoj arhivi pukim slučajem otkriveno požutjelo pismo Stjepana Đurekovića od 22. srpnja 1983., sastavljeno samo šest dana prije njegova smaknuća u improviziranoj tiskari njemačkoga Wolfratshausena.
Naslovljeno na Krešu Špeletića, tadašnjega zamjenika glavnoga urednika zagrebačkoga tjednika Danas, broji pet i pol stranica otkucanih na mehaničkom pisaćem stroju, najboljem spisateljskom alatu toga doba.
Završava vlastoručnim Đurekovićevim potpisom, otkrivajući, ne samo odličnu autorovu upućenost u unutarnje hrvatske uvjete nego zadivljujuću Đurekovićevu dalekovidnost: nekoliko puta rezolutno najavljuje raspad Jugoslavije.
Pismo je intrigantan detalj u rekonstrukciji zločinačkog duha
“Ovih je dana izašla iz tiska i peta moja knjiga pod naslovom ‘Slom ideala’. Ako u vama ima imalo hrvatstva, morali biste je pročitati. U njoj ćete pročitati zašto Hrvatska na kraju 20. stoljeća mora biti tuđa kolonija, te koji su razlozi da je komunizam tako poguban i antinarodni sustav. Iz ovoga romana, osobito iz romana ‘Crveni menadžeri’, doznat ćete i zbog čega je Jugoslavija spala na prosjački štap, te zašto joj se bliži kraj”, piše Đureković na adresu Danasa, koji je u tom trenutku smješten na Zagrebačkom velesajmu.
Danas samorazumljivo postojanje šest samostalnih država na zemljopisnim temeljima SFRJ, u tim vremenima uglavnom je fantazija špijunskoga podzemlja - kolokvijalno zvanoga Udba - koje pričom o neprijateljskoj emigraciji muze lijepe proračunske novce.
Potreba za širenjem “moralne panike“ u vrhovima vlasti rasla je kako su se množili deficiti ekonomske krize u kojoj je grcala Europa i još više Jugoslavija.
No realne dimenzije emigrantske generacije koja je egzistirala četiri desetljeća nakon poraženog NDH, bjelodane su upravo sada. Sam njemački proces, naime, razotkriva da se značajni uzorak deklariranih ustaša u Njemačkoj sastojao od „udbaških“ provokatora koji su, prema narudžbi iz SFRJ, simulirali ogorčeni atak na Jugoslaviju i Tita.
Premda nađeno pismo ne pridonosi ni optužbi niti obrani Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, kojima se u Njemačkoj sudi zbog Đurekovićeva ubojstva, ono je intrigantan detalj u rekonstrukciji zločinačkoga duha i miljea: te subote, 28. srpnja 1983., Đureković je navratio u tiskaru da njezinu vlasniku Krunoslavu Pratesu dostavi kopiju istoga dokumenta, koji je, nakon slanja u Zagreb, namjeravao objaviti također u emigrantskom glasilu.
Kopija iz garaže je u sudskom spisu
Blijeda kopija nađena je u kopirnom aparatu uz Đurekovićevo tijelo izrešetano mecima i iskasapljeno sjekirom. U hrvatskim medijima tekst se pogrešno predstavlja kao klasični novinski članak koji je Đureković pripremao za publiciranje u Hrvatskoj državi, glasilu nacionalističke organizacije Hrvatski narodni odbor.
"Istina, u pitanju je zapravo Đurekovićevo pismo za redakciju Danasa. Kopija iz garaže je u sudskom spisu. Original nitko nije ni tražio", veli Ante Nobilo, odvjetnik koji brani jednoga od optuženika.
Ali, eto, Đurekovićeva reakcija na Danasove pionirske napise o njegovu bijegu iz zemlje, desetljećima je čamila u ostacima zaboravljene redakcijske pošte koja se - s Jugoslavijom - rasula među novinarima nakon ukidanja tjednika 1992.
Afera je postala medijska tema točno desetljeće prije, jedne burne godine nakon Titove smrti i albanskih demonstracija na Kosovu, u kojima počinje srbijanska kampanja protiv federalnoga ustava iz 1974.
Uz naftnu krizu, devizni deficit, režim MMF-a, na piku saveznih inspekcija našla se Ina. U tom antikorupcijskom zamahu, Milorad Viskić, predstavnik SUBNOR-a, u kolovozu 1982. od republičkoga ministra unutarnjih poslova zatražio je službenu potvrdu glasine koja je kao šapat kolala Jugoslavijom: kako je Inin direktor marketinga nekoliko mjeseci prije misteriozno nestao.
Istina, Đureković je tiho emigrirao u travnju iste godine, priključivši se hrvatskim nacionalistima u Njemačkoj, uzvratila je nadležna institucija, zasolivši priču njegovom pljačkom nafte i deviza.
Vrh republičke Partije bio je raskoljen na dvije frakcije
Tek sada, nakon čitanja “strogo povjerljivih“ zapisnika toga doba, znamo da je kriminal Đurekoviću namjerno montiran u popriličnoj konfuziji hrvatskoga političkoga vodstva, panično zabrinutoga za energetsku okosnicu nacionalne privrede.
Budući da Ina nikad nije potpuno uvažavala savezne propise zakonitoga poslovanja- što se u Hrvatskoj smatralo legitimnim otporom Beogradu - prema automatizmu iskrsnula je dvojba: kome i čemu je zapravo poslužio Đurekovićev spektakularni bijeg s pet antijugoslavenskih knjiga?
Istodobno je vrh republičke Partije bio raskoljen na dvije frakcije: sljedbenike Vlade Bakarića i Stipe Šuvara, te na drugoj strani Mike Špiljka. Trajao je okršaj između političko-partijskih doktora znanosti i komunističkih pragmatika, golemoga političkoga iskustva, ali bez formalne naobrazbe.
Sprdajući se na račun Špiljkove školničke neukosti, partijska inteligencija nazivala ga je “dermatologom“, aludirajući na njegov izvorni postolarski zanat.
Događaji koji su slijedili, svjedoče da se pred navalom srbijanskoga fašizma tijekom ‘80-tih partijska inteligencija paralizirala u šoku, dok su se prekaljeni Špiljkovi kadrovi - uključujući Josipa Manolića - poduhvatili rovoskoga posla, animirajući svoje “krtice“ u komunističkim strukturama u nacionalni front HDZ-a.
Zato ne treba čuditi da je skandal oko Ine pod saveznom istragom eksplodirao Đurekovićevim bijegom “među ustaše“, kako su izvještavale beogradske novine, postajući najdugovječnija politička trakavica novije hrvatske povijesti, izmiksana od zamračenih fakata i atraktivnih laži o privatno ukradenim tankerima i milijunima dolara.
"Danas" je bio pod budnim okom partije
Prije raspada Jugoslavije izbijala je više puta, samo u različitim oblicima. Listajući stare novine, nakon Đurekovićeve likvidacije, vidjet ćemo njegove izvedenice u aferi Gaži koja će se granati u aferu Podravka i aferu Belupo, da bi se u finalu izrijekom usmjerila na Miku Špiljka.
Prema aktualnoj njemačkoj optužnici, koja ponavlja sekvence beogradskih medija uoči razvoda jugorepublika, Špiljak je od Udbe naručio Đurekovićevu likvidaciju kako bi uklonio očevica o pljački Ine u izvedbi svoga sina.
Tada još živi frakcijski sukob pak reflektirao se na redakciju Danasa koja je 1982. utemeljena mimo Bakarićeve i Šuvarove volje, pod pionirskim vodstvom novinara Jože Vlahovića, popularnoga “okorjeloga kroničara“.
Od prvoga dana našla se u vihoru političkih konflikata u kojima je pobjeđivala sad ova, sad ona strana.
Pošto se klatno zaljuljalo u Šuvarovu korist, Danas je postao predmet internoga partijskoga suda zbog prevelike pozornosti prema NATO-u, zbog kritike nekih članova Centralnoga komiteta SKH, zbog Vlahovićevih uvodnika koji parafraziraju mladoga Marxa: do sada je Partija interpretirala društvo, vrijeme je da ga počne mijenjati.
I dok je Đureković smišljao svoje pismo redakcija je bila na udaru posljednje partijske “opomene pred isključenje“; polako se pripremao teren za uredničko vodstvo Živka Milića, dotadašnjega Tanjugova dopisnika, koji je s mrzovoljom komentirao Špiljkove ekskurzije po SAD-u.
Politička akcija o kojoj domaće čitateljstvo nije imao pojma - vrlo zanimljivo - bila je Đurekoviću u Njemačkoj dobro poznata.
U emigrantskom svijetu vrijedila su obratna pravila igre
“Zar se niste opametili i progledali niti poslije partijske kazne koju ste nedavno dobili samo zato što je vaš listić Danas nešto slobodnije pisao nego to odgovara pokvarenom antinarodnom jugo-režimu“, obraćao se Đureković Vlahovićevu zamjeniku Kreši Špeletiću, uvrijeđen i ljutit zbog recikliranja službenih interpretacija o ustaško-kriminalnim motivima njegova lika i djela.
Pritom nije birao riječi, nazivajući ga beskičmenjakom, ljigavcem i, naravno, slugom „Udbe“, prema tradicionalnim navadama emigrantskoga diskursa.
Usput rečeno, Krešo Špeletić danas je umirovljeni pukovnik HV-a. Dokazavši svoj patriotizam na najrizičniji i najopasniji način u Domovinskom ratu, tadašnjom nacionalističkom retorikom ne bi postigao ništa osim sankcija, koje su se kretale od gubitka radnoga mjesta do zatvorske kazne.
U emigrantskom svijetu vrijedila su obratna pravila igre: što grublje antikomunističke i antijugoslavenske kvalifikacije, to veća popularnost njezina auditorija. U Đurekovićevu slučaju - jamčila je i više čitatelja njegovih knjiga.
Dakako da je Đureković bio svjestan da Danas 1983. ne može opstati objavljujući stavove koji dovode u pitanje službena policijska i partijska priopćenja.
Kao bivši član Saveza komunista koji se obreo među “crvenim menadžerima“ iz vlastite knjige, imao je višedesetljetno iskustvo: za života u SFRJ uživao je sve profesionalne i materijalne blagodati svoga direktorskoga položaja, šutke, bez najmanje geste političkoga protivljenja.
U SFRJ je bio na snazi verbalni delikt
“Po isplatnim listama u Ini može se provjeriti da sam imao veću plaću i od predsjednika Saveznoga izvršnoga vijeća, pa i od predsjednika Savezne skupštine... Čak jugotisak mora priznati da sam uživao znatan društveni ugled i da sam bio poznati stručnjak“, govorio je po Njemačkoj, ilustrirajući čega se odreka zbog nacionalnih ideala.
Ipak, ništa od toga ne bi bilo moguće da je oporbeni nacionalizam iskazivao prije bijega pod zaštitu njemačkoga azila.
Točno kako u pismu navodi, u SFRJ je bio na snazi verbalni delikt, koji se tih godina najžešćom snagom obrušio na Albance, “sinove orla“ iz jednoga od njegovih romana. Zato je prirodno da pismo nije bilo sročeno kao demanti za objavu na stranicama Danasa.
“Ako imate i malo savjesti, a još više od toga hrabrosti, napišite mi odgovor. No uvjeren sam da niti to nećete smjeti, a kamoli da ćete ubuduće objektivno pisati...”
Tako je pisao Đureković izazivajući Vlahovićeva zamjenika na uzvratni odgovor. Krešo Špeletić, novinar i brigadir HV-a, ne sjeća se toga pisma. Moguće da u labirintima raznolikih redakcijskih struja nikad nije ni došlo u njegove ruke.
Ali da je na njega odgovorio - dokazujući Đurekoviću svoju hrabrost - nema sumnje, “zdrave snage” dobile bi najjače oružje protiv uredništva Danasa, koje se ionako nalazilo na klimavim pozicijama: zbog korespondencije s ustaškom emigracijom se zauvijek eliminiralo iz javnog djelovanja.
Đureković se nije bojao za vlastiti život
Ovako se dogodilo da je Šuvar sišao s vrha političke pozornice, da su vodeći hrvatski tjednik preuzeli ljudi koji će sudjelovati u stvaranju uvjeta za višestranačke izbore - prvim korakom za pobjedu HDZ-a modeliranog u Nazorovoj ulici, gdje je uz Stevu Krajačića i Josipa Manolića na jednoj strani živio Đureković, na drugoj Tuđman.
Đureković u pismu ne daje naslutiti da strahuje za vlastiti život, ali jasno daje do znanja da jugorežim smatra spremnim na najgore (pa i najbesmislenije) obračune s protivnicima:
“Čak i onaj monstruozni režim u Orwellovu romanu držao se ipak neke etike i pravila ponašanja. Ali jugorežim nema nikakve etike ni pravila, te se sa svojim kritičarima obračunava na najbeskrupulozniji i najperfidniji način. I čuveni Makijaveli je u odnosu na politiku i praksu jugorežima samo neki bijedni učenik”.
Usput, otkriva i zanimljiv podatak u udbaškim troškovima. Piše da su na tiskanje falsificirane emigrantske publikacije potrošili 10.000 dolara...
0 Primjedbe