8. maj 1980
Borislav Horvat
Kakvo ime dati ovom majskom danu,
Upletenom u svježe cvijeće vijenaca
Zemlji koja zanemjelošću mjeri ranu
Pogrbljenih majki, radnika, djece?
Kako poreci zastavu na pola koplja,
Istinu, na vjetru, iz kablograma,
S' ekrana, prečnika narodnog bola?
O geografska karto, zajecala s nama!
Na tihim raskrsnicama saobraćajci
Ipak će morati smrt da propuste,
Ostavljajući kovčeg prekriven petokrakom,
Kao pobjedom počivke zlatouste.
Skamenjeni, slušamo tvoj pokoj, ratniče.
I kako se odazivaš zovu druge trube,
U smrti, kroz nevidljive krajolike,
Koji bi, kao i mi, da te poljube.
I već pretvoreni u jednu veliku suzu,
Vidimo: tvoj kovčeg klizi na lafetu
Fabričkim sirenama - knjigom žalosti,
Niz vječnost, po tužnom svetu.
Spavaj ispod slova tvog imena,
Godine rođenja i smrti, kad side,
Pod bijeli mermerni blok, kao sjena,
Dostojanstvom čovjeka pred burama.
I putuj kroz vrijeme s tvojim narodom,
a tebe, smrti, neka je vječno sramota!
Za nas, i mrtav, isti si komandante,
Kakav si bio za života!
Ovo je samo jedan od mnogih stihova koji su ostali kao pomen na taj dan kad se cijela Jugoslavija sa suzama u očima opraštala od svog Vrhovnog komandanta, svog Maršala i voljenog predsjednika. I nisu bili sami. U mnogim zemljama svijeta je održan dan žalosti i državnici skoro svih zemalja svijeta došli su u Beograd da odaju posljednju postu velikanu 20. vijeka.
I bilo je teško gledati bol koja se nadvila nad narodima Jugoslavije a da suze ne krenu iz oka, da se ne zapita čovjek: "Zašto?"
Ali odgovora nema, samo se čuje bolna tišina i kapi kiše kojom se i priroda opraštala od jednog čovjeka, od jedne legende. I bas ta tišina je inspirisala pjesnika Dragana Kolunđiju da napiše stihove:
Drugu Titu u tišini zastava
Dragan Kolunđija
Tišino velike žalosti.
Tišino Kumrovca,
Tišino Beograda,
Tišino Jugoslavije,
Velika tišino bola;
Da l' zato si danas
Tolika
Što ti najdivniji sin
Minu u tišinu zastava
Tvojih
I Partije;
Cvjetna tišino
U odlasku,
Povratku
I trajanju
Titovom.
0 Primjedbe