Kao jedna od nekada najmoćnijih bjelosvjetskih vojski, Jugoslovenska narodna armija (JNA) veliku je pažnju poklanjala izgradnji podzemnih vojnih objekata raznih vrsta. Obično su, barem se tako vjeruje, bunkeri ili rupe kako su ih u narodu nazivali, građeni u vrijeme hladnoratovskih promjena – preventivno, u slučaju da izbije Treći svjetski rat ili invazija Rusije koja se prvih godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, spominjala kao otvorena mogućnost.
Rat svjetskih razmjera nakon 1945. godine nikada nije izbio, pa se tako i svrsishodnost gradnje takvih objekata dovela pod ogroman upitnik. Posebno danas, kada oni uglavnom ničemu ne služe, kada su porušeni i zapravo državama u kojima se nalaze donose više problema nego koristi.
Strateški značaj pozicije BiH
Iz raznih razloga, Bosna i Hercegovina i njeno tlo činili su se pogodni za gradnju objekata ovakve vrste. Kao republika, naša zemlja bila je smještena u centralnom, strateški iznimno važnom, dijelu Jugoslavije pa su u njenoj utrobi sagrađeni neki od najimpresivnijih i najskupljih vojnih objekata za skoro pedeset godina postojanja zajedničke države.
Procjene kažu da je Jugoslavija za izgradnju četrdesetak vojnih objekata ispod zemlje potrošila nezamislivih 90 milijardi američkih dolara premda se nagađa da bi broj objekat kao i novac uložen u njihovo podizanje, mogli bi izraženi s još ponekom znamenkom.
Kakogod, mnogo je novca potrošeno u objekte koji su danas uglavnom u svakom smislu neperspektivni i nefunkcionalni, dok se neki porušeni i, poput aerodroma Željava, predstavljaju veliku opasnost za okolinu i stanovništvo u krugu od nekoliko kilometara.
8.5 milijardi za aerodrom pod zemljom
Upravo je avio baza u blizini Bihaća po mnogo čemu najimpresivniji vojni objekat ikada izgrađen u bivšoj državi. Željava je bila čudo arhitekture, a procjene govore da je njena izgradnja koštala između 4.5 i do čitavih 8.5 milijardi dolara. Danas ne služi ni čemu, smještena na državnoj granici BiH i Hrvatske, još uvijek je izložena propadanju svih vrsta. Prilikom napuštanja položaja, JNA je minirala ulaze i uništila glavne galerije s operativnim centrom, dok su u poratnim godinama tražeći sekundarne sirovine, sakupljači s obje strane granice iz tunela nekada vrijednih milijarde, iznijeli sve što se moglo iznijeti.
Nijedna od država na čijim se teritorijama nalazi još uvijek nije poduzela konkretne mjere njegove obnove, a male su šanse da će se to i desiti. Objekat je vojno neperspektivan jer se nalazi na međudržavnoj granicu, a svako ulaganje u njegovu obnovu kao potencijalnog turističkog nukleusa regije, jednostavno bi bilo preskupo tako da je budućnost Željave nepoznata i neizvjesna.
Više od trideset godina potrošeno je supertajnu izgradnju podzemnog bunkera Veliki Žep, zamišljenog kao glavnog komandnog centra u slučaju izbijanja novog rata. Koliko je milijardi potrošeno u njegovu izgradnju ne može se pouzdano procijeniti s obzirom na osobinu koja ne krasi većinu drugih objekata sličnog tipa. Bunker udaljenog sedam kilometara od Han Pijeska je, naime, u dobroj mjeri izgrađen i prije početka Drugog svjetskog rata.
Danas ne služi ničemu, premda je tokom agresije bio jedan od glavnih komandnih centara Vojske Republike Srpske. Nakon Dejtona, spekulisalo se da pruža utočište nekim od najtraženijih ratnih zločinaca, ali takve tvrdnje nikada nisu dokazane, a oni su naposlijetku uhapšeni na drugim lokacijama.
Kompleksan sistem telefonskih centrala
Mještani iz sela u blizini Velikog Žepa i danas prepričavaju legende da je rupa zapravo samo maleni dio ogromnog kompleksa i mreže podzemnih tunela koji se, navodno, protežu i do nekoliko desetina kilometara okolo, čak i do susjednih gradova.
Veliki Žep svojevremeno je posjedovao i jednu od najmodernijih telefonskih centrala u Evropi. Objekat je dom i u najekstremnijim uvjetima poput nuklearnih napada, mogao pružiti i za nekoliko stotina vojnika i članova Glavnog štaba koji su bez ikakvog kontakta s vanjim svijetom ovdje mogli živjeti punih šest mjeseci. Zvanično, Josip Broz Tito nikada nije boravio u ovom objektu.
Treći grandiozan vojni objekat smješten u utrobi bosanskohercegovačke zemlje nalazi se u blizini Konjica. ARK ili Atomska ratna komanda u najvećoj je tajnosti građena od 1953. do 1979. godine, a u cijeli projekat utrošeno je 4.5 milijardi dolara.
U narodu poznat kao Titov bunker, objekat ARK bio je od 1979. do 1992. godine, bio je spreman u svakom trenutku primiti 350 osoba iz najvišeg vojnog i političkog vrha bivše države, a slično Velikom Žepu, i ARK je svojim stanarima nudio mogućnost polugodišnjeg boravka bez ikakvog kontakta s vanjskim svijetom.
Pokriva ogromnu površnu od blizu 7 hiljada metara kvadratnih, a zanimljvo je da čak i danas, više od 30 godina nakon njegovog zvaničnog otvorenja, izgleda identično.
Impresivno zdanje kod Konjica
Naime, folije s kreveta iz predsjednikovih odaja i dalje se nalaze na svom mjestu, a ogromne cisterne s gorivom namijenjenim za hitne slučajeve, predeverale su i rat. Samo su sapuni promijenjeni za čitave 33 godine jer su vremenom – oksidirali.
O objektu danas brine pet vojnika Ministarstva odbrane BiH.
Gradnja objekata pod zemljom za pedesetak godina postojanja bivše države iz današnje perspektive čini se suludim i nepotrebnim. Toliko novca zauvijek je nestalo u bosanskohercegovačkim brdima i planinama, a s tim milijardama, naša zemlja danas bi bila ekonomski perspektivna i zdrava.
Ulaganja u armiju nosila su prestiž. Kao nekakav odraz snage države, sugerisali su na moć i sposobnost kvalitetne odbrane u izbijanju eventualnih sukoba od kojih je državni vrh, očito, strahovao.
Ko zna šta se još krije u bosanskohercegovačkom podzemlju. Da li znamo sve ili su Jugoslavija i JNA u grob ponijele još poneku tajnu?
0 Primjedbe