Nije malo iznenađenje doživio Beograđanin Stojan Kovač kada je nedavno na svom kompjuteru zatekao poruku Azema Ismailjija iz Đakovice. Ime mu još pamti, iako ga nije čuo gotovo 30 godina. Posljednji put ga je video pred kapijom kasarne "Tone Tomšič" u Mariboru 1980. godine. Sa njim je dijelio dobro i zlo decembarske klase na služenju vojnog roka u vojnoj pošti 8164 Jugoslovenske narodne armije.
Kovač i Azem bili su samo dio Drugog odjeljenja Drugog voda Prve čete Prvog pješadijskog bataljona, koji je bio dio tadašnje Devete armijske oblasti. Velika vojska bila, pa i termini složeni i rogobatni. U mariborskoj kasarni vojni rok najviše su služili Srbi, bilo je i Crnogoraca, u stopu su ih pratili Hrvati i Muslimani, nešto Slovenaca, Makedonaca, i poneki Albanac. Kao i većina drugih, i ova jedinica bila je SFRJ u malom.
Između Kovača i njegovog druga iz vojske Azema danas stoje tri decenije, godine ratova, splet životnih puteva koji su ih odveli u sasvim različitim pravcima. Velika Jugoslavija otišla je u istoriju, četvrta po snazi evropska armija odavno ne postoji, a bratstvo i jedinstvo završilo je u ognju rata. Uspomene iz JNA, osim na vojničkim fotografijama, nekako, kao za inat, nastavile su da žive u pamćenju običnih ljudi iz svih jugoslovenskih republika.
"Azem je tragao za mojom adresom i ko zna kojim putevima je došao do nje. Čuli smo se potom i telefonom", prepričava Kovač detalje kontakta sa drugom iz Armije. "Od devedesetih živi u Diseldorfu, ima tri sina, srpski jedva natuca, ali i dalje pamti kako smo popadali na nekakvim manevrima na poligonu "Slunj". Na Kosovo, kaže, rijetko dolazi, ali hoće da se vidimo."
Vojničke priče i danas su sastavni dio svakog susreta klasa bivše vojske, bez obzira na to da li se on dogodio u Beogradu, Skoplju, Zagrebu, Dubrovniku, Ljubljani, Podgorici ili Sarajevu. I važnije od toga, vojnički dani pod petokrakom gotovo su jedina tema oko koje Srbi, Hrvati, Bosanci, Slovenci, Makedonci i Albanci mogu da vode tolerantan i miroljubiv razgovor.
){kind=link}
0 Primjedbe